Nenad Kerović je ispričao da se početkom rata javio upravniku Brani Vlači da pređe u zatvor “Kod Sonje”.
“Taj zatvor je bio u bunaru pored pruge. Tu je bilo zatvorenih lica, nekoliko ljudi iz Vogošće, a većina su iz Svraka, muslimani. Ne znam jesu li bili pripadnici vojnih formacija. Ja sam bio čuvar tu. Bio sam naoružan. Nekoliko puta sam ulazio u bunker. Tu je bio sam beton”, naveo je on.
Kako je rekao, civili nisu mogli slobodno izaći, jer su bili zaključani, dodavši da su po potrebi izvođeni na radove. Svjedok je kazao da je čuo da su neki ljudi izvođeni i maltretirani.
On je spomenuo osobu Nele, koja je, kako je kazao, bio pratilac Jovana Tintora. Rekao je da je viđao Neleta nekoliko puta kod bunkera.
“Krizni štab je bio u Vogošći. Sjedište je bilo u objektu Kontiki. Ne znam ko su bili članovi Kriznog štaba”, izjavio je on.
Svjedoku je prikazana izjava iz istrage u kojoj je izjavio da je Tintor bio predsjednik Kriznog štaba. On je odgovorio da ne zna ko je bio član. Pojasnio je da nije prisustvovao sastancima, niti je obezbjeđivao Krizni štab.
Kerović je svjedočio na suđenju Jovanu Tintoru, bivšem predsjedniku Kriznog štaba općine Vogošća, optuženom za nezakonito zatočavanje, mučenje, premlaćivanje, tjeranje na prinudne radove i ubistva velikog broja žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena na više lokacija, uključujući logore.
Svjedok Osman Tiro je rekao da je 2. maja 1992. godine počela pucnjava u njegovom naselju Svrake, koja je trajala dok se stanovništvo nije predalo u kasarnu u Semizovac. Svjedok je kazao da je oko 20 dana proveo u kasarni, nakon čega su vojno sposobni muškarci odvedeni u Nakinu garažu.
“Tu nisam vođen na radove. Odvedeno je deset ljudi koji su završili u bunkeru. Niko nije smio izaći iz Nakine garaže jer su bile straže. Bio sam 22 dana u Nakinoj garaži. Brane Vlačo je došao i rekao da nas neće da nosi na duši i da će nas pustiti u Svrake”, rekao je Tiro.
Nakon što su se vratili u Svrake, svjedok je dodao da su noći morali provoditi u Planjinoj kući, a preko dana su puštani svojim kućama. On je izjavio da je iz Planjine kuće dva puta izvedena grupa muškaraca.
“Prozivaju imenom i prezimenom, izvode. Kada su krenuli prema željezničkoj stanici čuli su se pucnji. Drugi put ista stvar. Ujutro kad smo izašli, lokva krvi ispred vrata. Za te dvije noći odvedeno je njih 27”, prisjetio se svjedok.
On je naveo da su ih vojnici ispitivali ko je ubio šuru Jovana Tintora, te su govorili da će on ubiti devet ljudi za osvetu.
Na upit zašto o tome nije govorio u istrazi, svjedok je rekao da ne zna.
Svjedokinja Zlatka Alić je ispričala da se 2. maja 1992. sa porodicom predala u kasarnu u Semizovcu, gdje je provela jednu noć. Naredni dan, kako je ispričala, uz pomoć njoj nepoznatog vojnika izašla je sa snahom i dvoje unučadi, a suprug i sin su ostali.
“Muž i sin – oni su odvedeni. Muža sam pronašla, a sina nisam još”, izjavila je ona.
Suđenje se nastavlja 25. septembra.
