Željko Gazdić kazao je da je u januaru 1993. kao pripadnik Ruđanske brigade Vojske Republike Srpske (VSR), zajedno s još jednim vojnikom, zarobljen u mjestu Strmica kod Rudog.
Gazdić se prisjetio da ih je zarobila “muslimanska vojska”, a dok su bili zatvoreni u prostorijama komandnog mjesta, drugi vojnik je ranjen u ruku.
Prema riječima svjedoka, na to mjesto je pristizalo još zarobljenih vojnika, te su nakon toga krenuli pješke prema Međeđi. Pojasnio je da je ranjeni vojnik ostao na tom mjestu.
“Kod tunela je odvojeno nas desetak da razminiramo tunel. Tada smo i saznali da je tunel miniran. Ja kao vezista nisam ništa znao o minama… Bila je neka hrpa zemlje, nisam znao ni koje su mine. Trebali smo rukama tražiti mine, polako. Ja, iskreno nisam našao nijednu”, prisjetio se svjedok, dodavši da su dvojica vojnika ranjena od mina.
Prema njegovim riječima, nakon toga su, svezanim rukama kamionom prešli u Međeđu, a poslije sedam dana odvedeni su u Goražde.
Ahmetu Sejdiću Državno tužilaštvo na teret stavlja da je naredio i nečovječno postupao prema civilima srpske nacionalnosti na području općina Rudo, Višegrad i Goražde.
Drugi svjedok, Milosav Simić, ispričao je da je kao pripadnik Ruđanske brigade VRS zarobljen kod mosta u naselju Dolovi (općina Rudo). Prema njegovim riječima, njih je opkolila “Sejdićeva vojska”.
Prisjetio se da su dobili poziv na predaju riječima: “Predajte se, bit ćete razmijenjeni”. Naveo je da je neko rekao da Sejdić zove, ali da on to nije čuo. Izjavio je da Sejdića nije poznavao.
“Nas je bilo oko 16 koji smo se predali. Svezali su nam ruke na leđa i krenuli smo na tunel koji je miniran. Oni koji su prvi ušli razminirali su tunel. Ja sam bio zadnji od zarobljenika. Nisam mogao vidjeti šta rade”, izjavio je svjedok.
Simić je dodao da su nakon demiranja tunela kamionom otišli u Međeđu.
Suđenje se nastavlja 29. augusta.
