Moja priča: “Da žedan ne umrem” (VIDEO)

Otac mu je ubijen, a on teško ranjen, od čega i danas trpi psihičke i fizičke posljedice.

Čaušević je živio s ocem Sadikom u Hambarinama kod Prijedora, kada je u proljeće 1992. došlo do napada na ovo selo. Njegova majka je s braćom bila na sezonskom poslu u Njemačkoj.

Nakon napada, Čaušević je s ocem otišao u obližnje selo Bišćani gdje su se krili u podrumima do sredine jula.

“Negdje oko deset sati prvi put se čula puščana paljba… Ne znam koliko je vremena prošlo, vojnici su maloj djevojčici iz komšiluka stavili nož pod vrat, tražeći da iz podruma izađu svi muškarci”, prisjetio se Čaušević.

Prema njegovim riječima, po izlasku iz podruma, vidio je puno srpskih vojnika koji su ih krenuli udarati. Prisjetio se da je njega udarao izvjesni major, koji mu se učinio iznimno velikim, s obzirom da je bio dijete.

“Major nas je tukao, a onda je Vehida gurnuo neka dva metra, repetirao pušku i pucao mu u potiljak. On je pao ispred nas, mozak je iscurio i stvorila se lokva krvi. Tad sam ja zablokirao od straha”, rekao je Čaušević.

Zatim, kako je kazao Čaušević, ljudima iz podruma je naređeno da trče na livadu na kojoj su srpski vojnici već formirali streljački vod.

“Od straha sam se bacio u travu i počeo puzati. Otac je bio nekih metar-dva ispred mene i znam da su mu posljednje riječi bile ‘sine bježi’. Čuo sam kako je njega pogodilo i on je pao, a ja sam nastavio puzati. Meci su zviždali oko mene. Tromblon sa puške je negdje blizu mene pukao i samo odjednom mrak”, opisao je Čaušević.

Prema njegovim riječima, kada je došao svijesti shvatio je da je ranjen u butnu kost i grudni koš.

“Pogledam pocijepanu majicu, iz nje vire komadi kože. Noga je bila polomljena. Ja je prebacim na jednu stranu, ona na drugu. Nekako sam se uspravio u sjedeći položaj i pokušao sam dozivati da vidim je li iko drugi ostao živ. Niko se ne javlja…”, prisjetio se Čaušević.

Tog dana, kako je rekao, vrućina je bila nesnosna, a koža na obrazima mu je ispucala od sunca.

“Dehidrirao sam i kako sam počeo kašljati, krv mi je krenula na usta. Mislio sam da su mi to zadnji trenuci i da mi je samo doći do vode – da žedan ne umrem. Uspio sam možda desetak metara da se odvučem na rukama, ali nisam imao više snage”, rekao je Čaušević.

Ohlađene rane i dječačke suze
Čaušević je kazao da je tada vidio rođaka kako bježi, a da su potom po njega došli muškarci iz obližnje šume, koji su vidjeli ubistva. Odvukli su ga do istog podruma u kom je bio to jutro i zatim su pobjegli, ostavivši ga samog.

“Rane su mi se ohladile, ja se više nisam mogao pomjeriti. Znam da je bila noć, ne znam tačno koliko sati, kad ulazi moj stričević… Pocijepao je hlače i majicu i podvezao mi nogu. Uskoro je i on pobjegao. Ostao sam opet sam”, ispričao je Čaušević.

Naredna četiri dana u podrum su u nekoliko navrata dolazili srpski vojnici koji su pljačkali selo i prijetili. Djeca iz sela su mu, kako je izjavio, donosila hranu i vodu, koju on nije mogao da jede.

Prema riječima Čauševića, njegova strina je uspjela jednom čovjeku platiti pletarom rakije da ga prebaci do bolnice.

“Stavili su me u kamion u kom su bili komadi mesa i krvi. Mislio sam da će da me ubiju, ali su me ipak odvezli u bolnicu u Prijedor”, naveo je on.

Čaušević kaže da su mu u bolnici u Prijedoru bez anestezije sijekli dijelove noge i grudi i kačili tegove da isprave kost na nozi, nakon čega je prebačen u Banju Luku.

“Tu sam preko noći odrastao i počeo razmišljati kako da se spasim. Odlučio sam da nikom neću reći šta se zaista dogodilo i da ću reći da sam ranjen od granate od koje je moj otac poginuo”, kazao je Čaušević.

U banjalučkoj bolnici Čaušević je proveo dva mjeseca, nakon čega ga je nazvala majka iz Njemačke. Preko “Crvenog krsta” je u novembru 1992. godine uspio da se prebaci kod porodice.

“Majka mi je rekla, a ja se toga danas ne sjećam, da sam u Njemačkoj imao teške psihičke probleme, da sam skakao na svaki zvuk, trzao se i nisam komunicirao ni sa kim. Plašio sam se svega. Noću su me znali po 30 puta buditi, jer sam imao more. Bojao sam se zaspati. Sanjao sam oca. Proganjalo me”, navodi Čaušević.

Dodaje da je trebalo puno vremena i liječenja da stabilizuje svoj život, ali u Hambarine odlazi samo zbog majke.

“Nikada nije došlo do suđenja i zato ja pričam o ovome što mi se dogodilo, da ostane zapisano”, rekao je Čaušević.

Ostaci Sadika Čauševića, Jasminovog oca, pronađeni su prije dvije godine u Tomašici.