Zovko i ostali: Okončan dokazni postupak
Završnu riječ Tužilaštvo će iznijeti 10. maja.
Specijalista sudske medicine Željko Karan je rekao da je nalaz i mišljenje uradio na osnovu dostavljenog zapisnika i fotodokumentacije za posmrtne ostatke Edina i Nermana Veledara.
On je naglasio da se kod Edina Veledara radi o prostrijelnoj povredi glave i da je uzrok smrti razorenje moždanog tkiva, ali da udaljenost pucanja nije moguće odrediti.
U slučaju Nermana Veledara, vještak je kazao da se, prema “oskudnoj” dokumentaciji, radi o prostrijelnoj povredi u slabinskom dijelu i da se “s velikim stepenom sigurnosti može apostrofirati unutrašnje i vanjsko krvarenje” kao uzrok smrti. Udaljenost i pravac pucanja, kako je rekao, ne mogu biti elaborirani.
Za zločine počinjene na području Čapljine optuženi su Nikola Zovko kao komandir Policijske stanice u Čapljini, Petar Krndelj kao pomoćnik komandira, Krešo Raič kao komandir voda Vojne policije i Ivica Čutura kao operativni radnik u stanici u Čapljini.
U optužnici se navodi da su pripadnici policije, kojima je rukovodio optuženi Krndelj, i vojni policajci HVO-a 19. jula 1993. učestvovali u akciji u selu Čeljevo (općina Čapljina), tokom koje su ubijena tri bošnjačka civila. Optuženi su i za nečovječno postupanje i protivzakonito zatvaranje.
Vještak je govorio i o okolnostima tjelesnih povreda Alaudina Veledara. Kazao je da je na uvid imao medicinsku dokumentaciju koja datira iz 2005. i narednih godina, kao i Veledarovu izjavu. Zaključio je da se radi o povredi trbuha nastaloj ispaljenim projektilom te povredi šake.
Prema vještaku, prva povreda je teška i opasna po život u momentu nanošenja, a mehanizam nanošenja preloma rebara “može biti dvojak”. On je istakao i da je Veledar u momentu povređivanja trpio bolove ekstremnog intenziteta i strah.
Karan je rekao i da Veledar za posljedicu ima poremećaj funkcije crijeva i šake.
Odbrane Zovke i Krndelja su prigovorile na nalaze vještaka, naglasivši da će se o tome detaljno izjasniti u završnoj riječi.
Odbrana Raiča je uložila četiri materijalna dokaza, među kojima je “naputak za slanje izvješća” Uprave Vojne policije iz aprila 1993., a kojim se želi dokazati da su se izvješća mogla podnositi usmeno.
