Sejdić: Lažno strijeljanje u šumi

Svjedok Milivoje Čarapić je pojasnio da je u julu 1992. došao komšija Smajo do sela Bučje i rekao da ga šalje Amir Reko sa porukom da sve naoružanje mora biti predato ili će mještani biti sprovedeni do Čajniča ili će selo biti napadnuto.

Kako je objasnio svjedok Čarapić, mještani sela Bučje su imali naoružanje koje su dobili od Srpske demokratske stranke (SDS) u januaru 1992. godine, a koje je uglavnom bilo sakriveno po kućama.

“Nas je sveukupno u selu u tom trenutku bilo 45. Među nama je bilo šest ili sedam muškaraca koji su bili vojno sposobni. Sve ostalo su bile starije osobe, žene ili djeca. Odlučili smo da predamo naoružanje i to smo uradili u zaseoku Krš u jednoj privatnoj kući. Među mještanima je bio dogovor da ćemo se nakon predaje naoružanja i mi predati, jer smo vjerovali da ćemo biti sprovedeni do Čajniča”, kazao je svjedok.

Dodao je i da su sutradan mještani sela Bučje došli do Osnovne škole, gdje im se ponovo obraća Repo, koji im je potvrdio da će “sve biti onako kako smo se dogovorili”.

“Tada svi krećemo na Trebeško brdo, odakle smo trebali da budemo odvedeni na slobodnu teritoriju. U našoj pratnji je dvadesetak Čajničana, dok je ostala vojska koju smo vidjeli kod škole, ostala u selu. Među Čajničanima bile su osobe koje sam lično poznavao, jer sam sa nekima čak i radio”, objasnio je Čarapić.

Prema njegovim riječima, po dolasku na Trebeško brdo izdvojeno je 12 osoba, koje su otišle za Čajniče, a ostalima je rečeno da će ih odvesti kasnije.

“Nas ostale smještaju u jednu kuću. Muškarci u jednu, a žene u drugu prostoriju. Visok, markantni čovjek u maskirnoj uniformi ušao je u prostoriju i rekao da se zove Ahmet Sejdić. Bio je vrlo autoritativan i taj njegov glas u meni je budio strah. Pokazao je prstom na nas trojicu i rekao da izađemo”, ispričao je svjedok.

U nastavku je kazao da su svu trojicu nepoznati vojnici poveli seoskim putem, a onda su ih u jednom trenutku zaustavili i naredili da legnu na pod raširenih ruku.

“Tada je krenulo batinanje. I rukama i nogama i kundacima pušaka, uglavnom po leđima. U jednom trenutku znam da je neko prišao, iako mi je glava bila sagnuta dole, i rekao da nas ne udaraju u lice, da nam lice, kao, čuvaju. Po glasu sam prepoznao da je to bio isti onaj čovjek koji nam se predstavio kao Ahmet Sejdić”, izjavio je Čarapić.

Objasnio je i da su ih nakon batina premjestili na jednu među, gdje su ih ponovo tukli, dok jedan od vojnika nije kazao drugom da je stiglo “naređenje za ono”.

“Tada su nam ponovo naredili da legnemo. Rasporedili su se oko nas, reptirali, i ja sam mislio da je to kraj. Gotovo. Zažmurio sam i mislio na neke lijepe trenutke iz života. Čuo sam prasak, ali nisam osjetio bol”, ispričao je Čarapić.

U nastavku je napomenuo da su ih poslije lažnog strijeljanja odveli u šumu, gdje su im naredili da šamaraju jedan drugog, nakon čega ih vraćaju u kuću na Trebeškom brdu.

“Kad su nas vratili u podrum kuće, shvatio sam da su i ostali muškarci bili izvođeni i prebijani. Moj otac je bio modar, rođak čitave noći nije mogao da se pomjeri od bolova… Sve je to trajalo oko pet dana, nakon čega se ponovo pojavio Sejdić i rekao da idemo onima koji su nam i obećali slobodu”, kazao je svjedok.

Prema njegovim riječima, pripadnici Čajničke brigade sproveli su ih u Goražde u zgradu Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), gdje su ostali do marta 1993. godine.

Svjedok je potvrdio da u sudnici sjedi osoba koju prepoznaje kao Sejdića.

Tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je potvrdio da je čuo da su vojnici koji su tukli mještane bili pripadnici Višegradske brigade.

Ahmetu Sejdiću, bivšem komandantu Prve višegradske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tužilaštvo BiH na teret stavlja da je naredio i nečovječno postupao prema civilima srpske nacionalnosti na području opština Rudo, Višegrad i Goražde.

Nastavak suđenja zakazan je za 16. maj, kada će Tužilaštvo ispitati još jednog svjedoka.