Optuženom Edhemu Godinjaku zahvalio se što ga je ostavio živim.
Zaštićeni svjedok “E” je kazao da je u julu 1992. godine došao u posjetu roditeljima u Trnovo i nakon desetak dana krenuo je nazad kući. Uputio se prema Rogoju misleći da se tamo nalazi srpska vojska koja bi mu mogla pomoći pri prolasku do kuće. Na prevoju kod Rogoja, kako je rekao, zatekla ga je “vojska s trakama oko glave sa arapskim slovima”.
On je kazao da su ga odveli na Rogoj, gdje je bilo oko 100 zarobljenih vojnika. Kako je izjavio, jednog ranjenog zarobljenika je neko od vojnika pitao da li želi da mu skrate muke, nakon čega se čuo pucanj.
“Onda su sve nas pitali ima li još ranjenih. Svi smo rekli da nema, u strahu. Ne znam ko je to pitao, Godinjak ili neko drugi”, kazao je svjedok.
Noć su proveli na Rogoju, a sutradan su krenuli za Godinjske bare.
“U Godinjskim barama nismo dobijali hranu. Izvođeni smo u malu drvenu vikendicu, gdje smo udarani 15 puta dnevno”, prisjetio se svjedok “E”.
Kako je dodao, jedan zarobljenik je podlegao od posljedica udaranja, te da ga je on lično morao sahraniti.
Edhem Godinjak je, prema iskazu svjedoka, jednom prilikom dolazio u Godinjske bare i pitao da li ih netko udara i maltretira.
Svjedoku je posebno ostalo u sjećanju snimanje koje se desilo dva ili tri dana po dolasku na Godinjske bare.
“Došla su lica s kamerama i snimala nas. (…) Čuo sam da govore kamermanu da nam ne mora snimati glave, jer će nas svejedno pobiti”, ispričao je svjedok.
Tužilaštvo BiH je ovaj snimak pokazalo svjedoku, nakon čega su uslijedila ispitivanja u vezi sa sadržajem snimka, što se odvijalo bez prisustva javnosti.
Nakon Godinjskih bara, svjedok je odveden u hotel “Treskavica”, pa u podrum u Domu zdravlja, gdje je proveo sedam dana.
Na tim mjestima ih niko nije dirao, rekao je svjedok, te dodao da su maltretiranja počela tek u zgradi policije, gdje su zatvorenici odvedeni nakon Doma zdravlja.
“Udarali su nas u tim prostorijama, nogama, rukama, palicama, a ako padneš, onda slijedi klasično ‘cipelarenje’”, ispričao je svjedok.
On je naveo da je Edhem Godinjak i tu ulazio među zatvorenike i ispitivao ih kako se osjećaju, te da su mu morali lagati da su rane na njima nastale od padova, jer su se bojali ispričati da su bili udarani.
Za zločine nad zarobljenicima i civilima počinjene na području Trnova, s Godinjakom su optuženi i Medaris Šarić i Mirko Bunoza. Na teret im je stavljeno učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova.
Svjedok “E” je kazao da je razmijenjen u junu 1993. godine.
Odgovarajući na pitanja Odbrane, on je rekao da se nakon razmjene angažirao u Vojsci Republike Srpske (VRS).
Na pitanje braniteljice Edine Rešidović da li bi promijenio iskaz nakon što bi mu kazala da Edhem Godinjak uopće nije bio prisutan u Trnovu za vrijeme njegovog zatvaranja u Godinjskim barama, svjedok je odgovorio da ostaje pri svom iskazu.
Po završetku svoga svjedočenja, “E” je zatražio da se obrati Sudskom vijeću.
“Ja sam ovdje jer me Edo ostavio živim. Samo sam to htio da kažem. Hvala mu. Mogli su mi sada kosti negdje kopati”, rekao je svjedok.
Suđenje se nastavlja 6. decembra.
