Mile Dražić je od juna 1992. do jula 1993. godine bio komandir rezervnog sastava Stanice milicije u Tukovima. On je kazao da ga je na mjesto komandira postavio Centar javne bezbjednosti (CJB) Prijedor kada je Srpska demokratska stranka (SDS) preuzela vlast.
Zadatak rezervnog sastava policije, prema svjedoku Dražiću, bilo je obezbjeđenje vitalnih objekata u Tukovima – vodovoda i trafostanice. Kako je rekao, postojala su tri punkta čiji su zadaci bili sprečavanje pljačke i kontrola oružja.
Dražić je naveo da je poznavao porodicu Ećimović, koja je živjela oko 400 metara od njegove kuće, istaknuvši da nikada nije prema njima primjenjivana bilo kakva policijska mjera. On je kazao da je čuo da je vođa pobunjenika u napadu na Prijedor u maju 1992. bio Slavko Ećimović, ali da službene informacije o tome nije imao.
“Kada sam došao na posao, to je bilo u junu 1992., čujem da je izginula porodica Ećimović. Božo Tuvić, moj zamjenik, to mi govori. On nije mogao znati kako je izginula jer nije bio na licu mjesta. Pripadnici punkta su isto znali da su poginuli. Nije mi niko rekao da su nešto vidjeli ili čuli”, ispričao je svjedok.
Dodao je da je o pogibiji porodice javljeno CJB-u Prijedor jer su oni imali stručni tim i dužni su bili da izvrše uviđaj. O mogućim počiniocima, prema njegovim riječima, Stanici milicije se niko nije obratio.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je izjavio da poznaje optuženog Milorada Radakovića i da je bio pripadnik CJB-a Prijedor, te da nije bio u Tukovima.
Radakoviću i Goranu Pejiću sudi se za ubistva civila u naselju Tukovi kod Prijedora. Prema optužnici, oni su 13. juna 1992. godine sa svjedokom S-1 došli u Tukove. Jedan od optuženih je u prvoj kući ubio tri člana porodice Ećimović, a u drugoj su obojica pucala i ubili još dva člana.
Radaković je optužen kao pripadnik rezervnog sastava Službe javne bezbjednosti (SJB), dok je za Pejića navedeno da je bio u neidentifikovanoj vojnoj ili policijskoj formaciji.
Svjedokinja Grozda Matanović se prisjetila da su 16. juna 1992. godine u Tukove došli naoružani vojnici i odveli njenog muža, zajedno sa ostalim vojno sposobnim muškarcima. Prema njenom svjedočenju, muž joj je odveden u logor Keraterm. Ekshumiran je i sahranjen 1999. godine.
Napomenula je da poznaje optuženog Pejića, s kojim je u kumskim odnosima i koji se u ratu doselio u kuću prekoputa njene.
“Da je bio pri vojsci, ne znam. Bio je u nekoj običnoj uniformi. Išli su negdje, ne mogu znati (…) Goranova uniforma je bila obična zelena vojna uniforma”, kazala je ona.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedokinja je rekla da nikada nije čula da je Pejić prema nekome postupao na diskriminatoran način, te ga nikada nije vidjela u društvu policajaca.
Naredno suđenje je zakazano za 25. oktobar.
