Godinjak i ostali: Premlaćivanja u selu Dejčići

Mihajlo Lalović je rekao da je zarobljen početkom avgusta 1992. godine, kada je zajedno sa suprugom i još nekoliko osoba iz Kalinovika krenuo prema Trnovu. Na putu prema Rogoju dočekala ih je barikada i vojnici koji su imali zelene trake oko glave. Vojnici su ih, kako je rekao, odveli kroz šumski put gdje su mogli vidjeli zavezane srpske vojnike. Lalović je također rekao da je vidio i nekoliko topova.

“Vidio sam i Godinjaka. Zatekli smo veliku grupu žena, djece i vojnika. Godinjaka sam znao. Znao sam čiji je on sin. Ostao mi je u sjećanju kao dječak, išao je u školu u kojoj sam ja radio”, ispričao je on.

Svjedok je naveo da je taj dan morao da nosi nekoliko ranjenih vojnika u obližnju garažu u mjestu Godinjske bare, nakon čega je odveden u Dejčiće.

“Tu smo smješteni u jedan zatvor. Ušli smo, i vidimo da tu ima zatvorenika. Ulazili su neki vojnici po noći. Od prve noći, 1. do 8. avgusta, skoro svaku noć dva do tri mladića su ulazila. Imali su drvene palice, jedan je imao sajlu koju sam dobio u glavu. Neki su imali pištolje u rukama. Išlo je od jednog drugog. Serijski tučeno. Poslije svake tuče zid je bio krvav. To zna Edo jer je vidio kad je ulazio među nas”, opisao je svjedok.

Nakon boravka u Dejčićima, svjedok je rekao da su odvedeni u Hotel “Treskavica” u Trnovu, gdje je proveo jednu noć, a zatim je premješten u Dom zdravlja. Nakon 40 dana, prebačen je u zgradu policije u Trnovu, a razmijenjen je u septembru 1992.

Za zločine nad zarobljenicima i civilima počinjene na području Trnova optuženi su Godinjak, Medaris Šarić i Mirko Bunoza. Na teret im je stavljeno učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova. Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Bunoza komandant jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).

Zaštićeni svjedok „Đ“ je rekao da je sa 14 godina zarobljen na putu prema Rogoju. Vojnici koji su ga zarobili imali su zelene trake na glavi i odveden je do prevoja Rogoj. Ispred kafane je vidio nekoliko leševa u uniformama.

“Edhema Godinjaka sam znao jer je radio sa mojim ocem. Tu sam ga vidio kada smo dovedeni. Imao je maskirnu uniformu koju su imali svi policajci. Ne znam ni da li me je prepoznao tad”, izjavio je svjedok.

Dan poslije, svjedok je kazao da su ranjeni vojnici koje je on sa još dva srpska vojnika morao nositi u pravcu sela Turovi (općina Trnovo). Ranjeni vojnici su u selu Godinje smješteni u garažu, a oni su kamionom prebačeni u selo Dejčiće.

“Smješteni smo u neku školu. Tu je bilo oko 20 do 30 ljudi. U taj objekat svakodnevno su ulazili, tu smo svakodnevno tučeni i maltretirani. Tukli su sajlama, letvama, palicama. Edhem Godinjak nije dolazio u tu školu”, prisjetio se on.

Nakon toga, svjedok je ispričao da je odveden u Hotel “Treskavica”, gdje je proveo jedan dan, a zatim je odveden u Dom zdravlja. Tu je, prema njegovim riječima, proveo oko pet dana, te je prebačen u garažu policije ili Teritorijalne odbrane (TO) u Trnovu.

“Godinjaka sam vidio u garaži u Trnovu. Dva puta je mislim ulazio, kada su dolazila pisma od mog oca. Godinjak mi dao ta pisma”, kazao je on i dodao da je optuženi Godinjak bio s njim u autu kada je otišao na razmjenu, 9. septembra 1992.

Suđenje će se nastaviti 20. septembra.