Zaštićeni svjedok A-1 je s nepokretnom majkom živio u Mostaru do 2. juna 1992. godine, kada su po njega došli, kako je čuo, pripadnici jedinice “Bijeli orlovi”.
Poslije dva dana, sa još pet osoba odveden je u Bileću, u Školu rezervnih oficira. Kako je naveo, odvedeni su u podrumske prostorije, gdje su fizički maltretirani.
“To se ne može opisati. Ako nije svaki dan, onda jeste svaki drugi. Bilo je udaranja. I ja sam primao udarce, svakodnevno, bar jednom (…) Mogu se sjetiti dva čovjeka – gospodin Mavrak i gospodin Boris Bošnjak (…) Mavrak i Bošnjak su me udarili”, prisjetio se svjedok.
On je prepoznao optuženog Bošnjaka u sudnici, a za optuženog Miloša Mavraka nije bio siguran.
Odbrana je svjedoku predočila izjavu iz istrage u kojoj je naveo da je imao sreću da njega Mavrak nije ni jednom udario. Svjedok je rekao da je to greška u kucanju.
A-1 je kazao da je nakon 15 dana, sa grupom zatvorenika prebačen u prostoriju na spratu iznad. Tu je zatekao ljude koji su bili iz Gacka.
“Svakodnevno, kao po rasporedu, dnevnom redu, bilo je maltretiranja, udaraca. Svako, ko je god mogao prići, ulazio je u tu spavaonicu”, izjavio je A-1.
On je dodao da nije išao u wc, jer bi svaki put dobio batine.
Bošnjak i Mavrak su sa Miodragom Grubačićem i Ilijom Đajićem optuženi za progon nesrpskog civilnog stanovništva od maja do augusta 1992. godine.
Na teret im je stavljeno da su svakodnevno učestvovali u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moša Pijade” u Bileći, te da su omogućavali drugima da ulaze i udaraju ih.
Prema optužnici, Bošnjak je bio pripadnik 7. bataljona Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS) i obavljao je dužnost komandanta straže, a ostala trojica su bili pripadnici VRS-a i stražari u logoru u Bileći.
Suđenje će se nastaviti 13. septembra.
