Svemirka Čoro kazala je da je prije početka granatiranja Goražda, 4. maja 1992. godine, živjela sa majkom u porodičnoj kući. Tu je ostala do jula, kada su jedne noći došle dvije naoružane osobe i rekle im da krenu sa njima.
“Vode nas u stambenu zgradu preko puta nekadašnjeg SUP-a, gdje zatičemo još sedamdesetak ljudi srpske nacionalnosti“, kazala je svjedokinja Čoro i dodala da su svi zatočeni bili smješteni u četiri stana.
Ona je kazala da se nisu mogli slobodno kretati, kao ni odlaziti u podrum za vrijeme granatiranja.
“Nama čuvari u zgradi nisu dali da idemo u podrum, jer je to bila naredba njihovog nadređenog, Ibre Merkeza. Bar smo od njih imali takvu informaciju“, objasnila je svjedokinja.
Kazala je da Merkeza lično nije poznavala, ali da je on bio osoba o kojoj se u zgradi najviše pričalo.
“Ne znam je li istina, ali o njemu se pričalo kao da je on u stvari bio najviše odgovoran što smo mi tu zatvoreni“, izjavila je Čoro.
Napomenula je da je nakon ranjavanja Merkeza, umjesto njega došao Braco Bogunić, koji im je dozvoljavao da se sklone u podrum tokom granatiranja.
“Mislim da nam je Bogunić lično početkom oktobra došao i rekao da smo slobodni i da možemo da idemo gdje želimo“, kazala je Čoro.
Ibro Merkez, Predrag Bogunić i Ešef Hurić su optuženi da su na području Goražda u periodu od jula 1992. do druge polovine februara 1993. godine, naredili i učestvovali u ubistvima i zatvaranjima više od 100 civila starosne dobi od sedam do 70 godina.
Prema optužnici, Merkez je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Goražde i član Ratnog predsjedništva Skupštine opštine Goražde, Bogunić načelnik SJB-a, a Hurić komandir Stanice policije u tom gradu.
Svjedokinja Čoro je rekla da tokom zatočeništva u zgradi nisu imali ni dovoljno vode, a ni hrane, te da im nikada nije pružena bilo kakva medicinska pomoć.
“Znam da niko u Goraždu nije imao ni hrane, ni vode, ni struje. Ali ti, kao slobodan čovjek, mogao si da se nekako snađeš… Ja sam u oktobru ’92., imala 39 kilograma“, kazala je Čoro.
Na današnjem ročištu iskaz je dala i Ozrenka Vladičić, koja je sa majkom i tetkom takođe bila zatvorena u stambenoj zgradi.
Kazala je da fizičkog maltretiranja tokom zatočeništva nije bilo, ali da je sve vrijeme bio prisutan konstantni strah.
Na pitanje da li zna, ili da li joj je ikad rečeno, zašto je tri mjeseca bila zatočena, svjedokinja je objasnila da su im prilikom privođenja objasnili da ih zatvaraju radi bezbjednosti, odnosno da će na taj način Srbi biti zaštićeni od ekstremnih grupa.
“Ne znam šta bih rekla, osim da ja lično mislim da smo mi zatvoreni jer smo Srbi, a da nikakva bezbjednost nije bila u pitanju“, objasnila je svjedokinja Vladičić.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Vladičić je rekla da Merkeza nije nikada vidjela u zgradi u kojoj je bila zatočena, te da misli da je Braco Bogunić krajem septembra 1992. godine rekao da su svi slobodni i da se mogu vratiti svojim kućama.
Nastavak suđenja zakazan je za 7. juli.
