Sportisti okaljane časti
Neke od najužasnijih zločina tokom proteklog rata počinili su bosanskohercegovački karatisti, fudbaleri i bokseri, kaljajući svoju čast i ugled. Stručnjaci smatraju da oni nikada i nisu bili iskreni sportisti s obzirom na strahote u kojima su učestvovali.
Sudovi u Haagu i BiH su do sada donijeli preko deset pravosnažnih presuda za zločine koje su počinili prijeratni sportisti, a trenutno je protiv bivših karatista i fudbalera u toku više postupaka za premlaćivanja i torture nad civilima i ratnim zarobljenicima na različitim područjima BiH.
Bivši logoraši se za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjećaju kako su ih ovi sportisti mučili, nekada vršeći i fizičke i psihičke eksperimente.
Psihijatri smatraju da je “nemoguće spojiti pojmove sportiste i ratnog zločinca”, dok novinari kažu da su u zločinima mogle učestvovati samo osobe koje se nisu istinski pridržavale etike poštene igre.
“Vrhunski sportista jednostavno ne može biti ništa drugo, jer takav angažman iziskuje cijelog čovjeka, 101 posto njegovih mogućnosti. Ali slično je i s drugim zanimanjima. U povijesti čovječanstva znamo da su najveći zločinci nerealizirani ljudi na nekom drugom polju – Adolf Hitler je htio biti slikar, a Josef Staljin sveštenik”, ističe novinar Ahmed Burić.
Udarci boksera i karatista
Najozloglašeniji sportist koji je proglašen krivim za ratne zločine jeste bivši bokser Veselin Vlahović zvani Batko, kojeg je Sud BiH osudio na 42 godine zatvora za ubistva oko 35 osoba, silovanje 11 žena, kao i zlostavljanje, mučenje te pljačku nesrpskog stanovništva na području sarajevskih naselja Grbavica, Vraca i Kovačići.
Božidar Debelonogić je u knjizi “Balija” čitavo poglavlje posvetio Vlahoviću.
“Batko je najviše volio voziti aute i ubijati muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente”, naveo je Božidar Debelonogić u knjizi “Balija”, u kojoj je cijelo poglavlje posvetio Vlahoviću.
Za sarajevskog pisca i novinara Burića, Vlahovića se uopće i ne može nazvati sportistom.
“On svoju, da tako kažem, baznu karijeru nije ostvario kao sportista, nego kao zločinac. Mislim da je tu stvar – praktična”, pojašnjava Burić.
U dosadašnjim presudama za ratne zločine, najviše je pravosnažno osuđenih karatista. Prva presuda karatisti je izrečena u Haškom tribunalu, kojom je Duško Tadić osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru.
Bivši logoraš iz Prijedora Fikret Alić kaže da Tadića nikada neće zaboraviti.
“Tadić je bio trener prije rata, a poslije u ratu je pobio svoje karatiste. On je u logoru tjerao jednog momka da drugom odgrize… da ti ne kažem šta… Poslije ga ubili, da ne bi svjedočio”, kaže on.
Tužilaštvo BiH je podiglo optužnice protiv još dvojice karatista – Nedjeljka Matića, koji je u ratu bio stražar u logoru u Ljubuškom, te Miroslava Duke, optuženog za zločine u Bileći.
Stolački doktor Mehmed Kapić, koji je bio zatočen u zatvoru u Ljubuškom, kaže da ga je Matić jedne prilike toliko pretukao da je izgubio svijest.
“On me je tjerao da se namjestim. Onda me je udarao nogom. Rekao je da je karatista i da na meni održava formu”, prisjeća se Kapić.
Matić je, nakon podizanja optužnice, pobjegao iz BiH i trenutno je nedostupan.
Svjedok Državnog tužilaštva Edin Bajramović zvani Dida rekao je pred Sudom BiH da mu je Miroslav Duka, bivši karatista kluba “Hercegovac” iz Bileće, jedne prilike slomio nos.
“Dida, sada ću ti slomiti nos, da se sjećaš mene uvijek kada se pogledaš u ogledalo”, prisjetio se svjedok riječi optuženog.
Brutalnost društva uzrok zločina
Sarajevska psihijatrica Aneta Sandić kaže da je vrlo teško spojiti pojmove čovjeka ili sportiste i ratnog zločina.
“No, društvo može da favorizira brutalnost i agresivitet, nekad i do krajnje mjere. Tu se sustiče i pojam sportaša ratnog zločinca. Naš socijalni identitet, kao i ljudskost, mogu biti ozbiljno dovedeni u pitanje u iznimno turbulentnim socio-kulturnim razdobljima. Pojedini u sebi, a kroz grozote koje čine drugom, iznalaze dio životnog zadovoljstva”, pojašnjava Sandić.
Sud BiH je 2011. osudio bivšeg karatistu Krsta Savića na 17 godina zatvora zbog progona bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Nevesinja, Bileće, Gacka i Kalinovika.
Svjedok Emir Kljako je na suđenju rekao da ga je Savić ispitivao 1992. godine. “Znam te kao poštenog čovjeka. Znamo se dugo. Znaš da sam prije rata trenirao karate. Da li sam na tebi upotrijebio neki karate udarac ili slično?”, pitao je Savić svjedoka. “Neki jak udarac karatiste, toga nije bilo. Ali da si me provocirao i udarao, jesi”, odgovorio je Kljako.
Pred državnim pravosuđem je bivši fudbaler Ante Kovać osuđen na osam godina zatvora zbog zločina počinjenih u Vitezu, a trenutno je u toku suđenje Šabanu Haskiću zbog učešća u zločinima u istoj općini, nad civilima i ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti.
Haskić je bivši aktivni igrač Fudbalskog kluba (FK) “Vitez”. Kada je podignuta optužnica, bio je trener prvog tima.
Ivica Križanović je pred Sudom BiH kazao kako je Haskić pretukao njegovog brata Stipu, te da je zarobljenike vodio na strijeljanje.
“Haskić je volio nositi nanule. Čuli smo ga iz podruma kako hoda iznad nas. Jednom smo čuli buku, jauke, i kasnije se nešto stropoštalo niz stepenice. Bio je to Goran Strukar. Oprali smo ga, bio je sav krvav, i kazao nam je da mu je Haskić izbio zube”, izjavio je Križanović.
“Ono što bi bilo pravedno, iz nekakvog ljudskog i sportskog aspekta, jeste da se takvi ljudi izopće iz javnosti i proglase nepoželjnim u sportu, ali to je u našem društvu, gdje su pojedinim sportistima heroji ratni zločinci, nažalost utopija. Ali lično mislim da neko ko je počinio ratni zločin ne može biti smatran ili nazivan sportistom, jer to su dvije suprotnosti”, kaže za BIRN BiH sportski bloger Saša Ibrulj.
Fudbal i genocid
Četvorici bivših fudbalera se pred Sudom BiH sudilo za genocid u Srebrenici – Milošu Stuparu, Milenku Trifunoviću, Brani Džiniću i Željku Ivanoviću. Presudama su Trifunović i Džinić osuđeni na po 20 godina, Ivanoviću je izrečena kazna od 13 godina, dok je Stupar oslobođen.
Džinić je bio kapiten FK “Vlasenica”, što je zaslužio svojim korektnim i poštenim odnosom prema svim akterima u igri, objasnio je u Sudu BiH predsjednik tog kluba Miloš Lakić.
“To je igrač koji nikada nije dobio crveni karton”, izjavio je Lakić.
Svjedok Odbrane Momčilo Vlačić rekao je da je Stupar bio “istaknuti fudbaler i za mještane je predstavljao neku sigurnost”.
Milisav Marjanović je pred Državnim sudom govorio kako je Ivanović učestvovao u turniru malog nogometa u Skelanima.
“U Skelanima smo se viđali često i koristili smo svaku priliku da igramo mali fudbal. Željko je bio tih, nenametljiv, vrijedan u porodici, na igralištu uvijek raspoložen, dobar igrač”, rekao je on.
Ahmed Burić kaže da su u ratu mnogi okaljali ugled, pa tako i sportisti.
“Od antičkih vremena postoji ta veza između, da tako kažem, etičkog i fizičkog u kojem su olimpijci bili slavni i ugledni ljudi. Ali tamo gdje je sve pojeftinjeno, a Balkan je često takav, moguće je da se neko ko je bio sportist na zavidnom nivou, uvali u blato i mulj zločina. Kako je moral općenito protjeran kao društvena kategorija, teško je od sportista očekivati da budu drukčiji”, zaključuje Burić.
