Misteriozno pismo o ubici
Svjedok Ratko Ivanović naveo je da je čuo kako je policajac Meho Terzo odgovoran za ubistva, između ostalih i njegovog brata, počinjena u ljeto 1993. u selu Tošići. Ivanović je kazao kako mu je 2003. godine izvjesni Milan Barišić iz Hercegovine napisao pismo, koje mu je sa Ilidže poslala izvjesna Ćamila. U pismu je opisano kako je Meho Terzo ubica njegovog brata Danila, te Marka, Sime i Cvijana Ivanovića.
“Meni su muslimani nakon rata pričali isto ono što je stajalo u pismu – da ih je Terzo ubio, da je ubio i Miloša Vlaškog i njegovu suprugu u selu Trebečaj. Neću reći ko mi je to kazao”, izjavio je Ivanović.
Rekao je da je za Terzu čuo početkom rata, kada su u Trnovu ubijena tri policajca u patroli. Na uviđaj je, kako je naveo, tada izišao Edhem Godinjak i s njim razgovarao o tome šta se desilo. Poslije je Godinjak, prema Ivanoviću, komunicirao sa Terzom voki-tokijem. Nakon toga, kazao je Ivanović, nije čuo ništa o Godinjakovoj ulozi u ratnim dešavanjima.
Obrana optuženih tražila je od Vijeća da se pismo ne uvrsti među dokaze. Pismo je, ustvrdili su, od nepoznatog pošiljatelja, ne postoji adresa s koje je poslano, a svjedok Ivanović nije pokazao original, već kopiju. Vijeće je pismo uvrstilo u spis, ali se nije očitovalo o tome hoće li ga smatrati dokazom ili ne.
Edhem Godinjak, Medaris Šarić i Mirko Bunoza optuženi su za zločine počinjene nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti na području Trnova. Sudi im se za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem ubistava i zatvaranja Srba u selima na području Trnova.
Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Bunoza komandant jedinica Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Svjedok Ivanović je naveo da je čuo kako je izvjesni Safet Šemić ubio Mijata Đilita, koji je bio invalid. Svjedok je rekao i da su u njegovom selu ubijena trojica staraca koji nisu mogli bježati, te dodao da je u selu, pred početak napada, vidio vojnike HOS-a.
“Imali su maskirne uniforme, bez oznaka. Znao sam da su to bili oni jer nisu naše komšije”, zaključio je Ivanović.
Svjedokinja Mlađenka Lale nije nikada našla tijelo svoje majke Perse Golijanin, koja je otišla u zbjeg ka Rogoju. Od komšija je svjedokinja saznala da joj se majka s drugima bila sklonila u vikendicu u selu Širokari.
Rajko Lale, sin Anđe Lale, koji se uspio spasiti iz vikendice, ispričao joj je da je objekat zapaljen, a tijela ni do danas nisu pronađena.
U istoj vikendici stradala je Staka, majka Dragana Popovića. Ona je s mužem Sretkom pobjegla iz sela Tošići i nikada nije nađena.
“Oca sam našao 1993. godine, blizu naše kuće. Bio je ukopan plitko, pod orahom. Uz tijelo sam našao kamen, flašu rakije i opanak. Čuo sam da se moj otac objesio. Ali mi je kasnije, kada je rađena obdukcija, rečeno da nije”, kazao je Popović.
U vikendici u Širokarima posljednji su put viđeni otac i strina svjedoka Boška Golijanina.
“Tijelo oca, ili makar neke ostatke, nisam nikada našao”, rekao je svjedok.
Svjedoku Danilu Trgovčeviću u selu Tošići ubijen je otac Jovo. Ispričao je kako je oca u lokvi krvi u kući pronašao rođak Momir Trgovčević, ali da zbog pucnjave nije mogao pokopati tijelo.
Oca su, kazao je, sahranila dvojica komšija koji su bili zarobljeni tokom borbi. Godinu dana kasnije, u kući je svjedok našao tragove krvi, ostatke kose na plafonu i rupe od metaka koje su, kako je rekao, nastale rafalnom paljbom.
“Ne znam ko mi je ubio oca. Svi su govorili da to nisu uradile komšije, navodno je bila neka hrvatska vojska”, kazao je Trgovčević.
Nastavak suđenja zakazan je za 19. april.
