Svjedokinja Z-18 je prije rata živjela u selu Zecovi (općina Prijedor) sa ocem, majkom i dvojicom braće. Kazala je da se sredinom jula 1992. godine pojavila vojska, koja ih je izvela iz kuće, te im psovala majku, a njenog oca povela prema džamiji, bez obuće.
“Ja sam potrčala prema njemu da mu odnesem patike i jedan od vojnika me je u glavu udario puškom i ja sam pala. Vojnici su rekli da mu neće trebati patike. Probudila sam se nakon nekog vremena. Otac je rekao mami da čuva djecu i od tog trenutka ga više nisam vidjela. Čula sam da je ubijen ispred džamije. Nađeno je njegovo tijelo u grobnici Tomašica”, ispričala je svjedokinja.
Kako je kazala, sa majkom i braćom je odvedena u podrum jedne kuće, u kojem su bile samo žene i djeca. Naoružana vojska u šarenoj uniformi je sve iz sela dovela u taj podrum.
“Kada je noć padala, po dva do tri vojnika ulaze. Uzmu žene za ruku i odvedu na sprat kuće. Moju majku su odveli. Vraća se poslije i primijećujem da je uplakana i raščupana, samo nas zagrli i plače. I druge žene su izvođene poslije mame, preko deset žena koliko se sjećam. Sa sprata kuće može se čuti plač i vika. Smijanje muških glasova i plač ženskih”, posvjedočila je Z-18, koja je u to vrijeme imala deset godina.
Ona je također izjavila da su se žene vraćale pocijepane, neke su plakale, a neke čim uđu padnu na koljena plačući. Svjedokinja je kazala da je i ona izvođena na sprat kuće.
“Mama nije dala da idem sama, pa je rekla da ide i brat sa mnom. Vojnik je rekao da idemo na sprat da se naspavamo. (…) Neko me je budio, to je bio vojnik. Brat je čuo kada sam vikala i vojnik je bratu stavio nož ispod vrata – njemu je krv krenula. Mama je došla, ne znam kako, rekla je da nju uzmu, da mene ostavi na miru. Mami je rekao da ide u sobu, a meni da sam se spasila ovaj put”, ispričala je Z-18.
Također je kazala da je jedan vojnik od 15 godina bio tu, koji je rekao: “Nemoj, oni su mojih godina”.
Svjedokinja Z-18 je navela da su nakon dva dana provedena u podrumu, otišli u selo Čarakovo. Bili su smješteni u nekim kućama. Tu je također njena majka izvođena. Nakon toga, vojska ih je kamionima odvela u logor Trnopolje, a zatim u Travnik.
Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi u julu 1992. optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.
Prema optužnici, Milunić je bio komandir Rasavačke čete 6. bataljona 43. brigade Vojske Republike Srpske (VRS), Radomir Stojnić komandir Rezervne stanice milicije Rasavci, a Radovan Četić predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) i Kriznog štaba za selo Rasavci. Ostali su bili pripadnici Rasavačke čete, milicije te drugih formacija.
Suđenje se nastavlja 15. aprila.
