This post is also available in: English
Bosiljka Marjanović je majku Jetimiju posljednji put vidjela u martu 1992. godine u selu Ilovica.
Svjedokinja je kazala da je izbjegla iz sela s porodicom, dok je majka ostala u kući.
Komšije su joj kasnije, dok je bila u izbjeglištvu, pričale kako joj je majka zaklana pred kućom.
“Deset godina kasnije, komisija Crvenog krsta je pronašla mjesto na kojem je majka bila zakopana, pored seoskog potoka, u grmlju. Bila je umotana u šatorsko krilo, a prepoznali smo je po bratovim čizmama na nogama. Doktor koji je radio obdukciju je rekao da je bila pogođena metkom”, ispričala je Marjanović, dodavši da nema očevidaca koji bi mogli reći kako joj je majka stradala.
Direktnih saznanja o smrti tetke Jovanke Lalović nema ni Milena Ćiro iz trnovskog sela Grab. Njezina je tetka ostala u porodičnoj kući, dok su ostali mještani izbjegli ka Kalinoviku krajem maja 1992. godine. Nedugo poslije je čula priče o tome da je tetka zapaljena u kući.
“S Komisijom smo 1993. godine otišli do kuće. Našli smo tetkine kosti i sutradan ih pokopali”, izjavila je Ćiro. Dodala je da je tetka jedina ostala u selu i nije bilo dileme da se radi baš o njezinim posmrtnim ostacima.
Jela Petković svjedočila je o dešavanjima u selu Godinje početkom juna 1992. godine. Kada su počela ratna dejstva, s porodicom i ostalim mještanima srpske nacionalnosti sklonila se u kuću komšije Alijice Godinjaka.
Dva dana kasnije, njeni otac Petko i majka Saveta vratili su se kući. Komšija Hamdo Godinjak im je tada kazao kako je za njih bolje da idu jer se noć ranije, kako je opisala svjedokinja, “u Ledićima desilo veliko zlo”. Otac i majka su ipak ostali u kući, a ona je sa ostalim mještanima izbjegla u šumu.
“Otac je kasnije razmijenjen, a majka je ostala u selu jer je bila teško pokretna. Komšija Vlado Drašković, koji je razmijenjen, pričao mi je da su mu Edhem i Ismet Godinjak rekli da je baba umrla prirodnom smrću i da je pokopana na groblju. Kasnije sam saznala da su joj neki ljudi, kada je ostala sama, zakovali vrata, prekinuli vodu i da su joj pucali po vratima”, ispričala je Petković.
Godinu dana kasnije, kada je Trnovo bilo pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS), Petković je s ocem otišla tražiti majku. Nisu našli njeno tijelo na groblju. Nekoliko dana kasnije, saznali su da je njihov komšija Zulić zarobljen u zatvoru Kula. On mi je rekao da majčino tijelo trebaju tražiti oko kuće, a ne na groblju.
“Izašla je komisija. Majku smo našli pored kuće, ispod ostataka limenog krova. Zamotana u deku, sa uzicom oko vrata. Doktor je kazao da je zadavljena ženskom čarapom”, izjavila je svjedokinja.
Prema njenim riječima, Edhema Godinjaka nije viđala u selu prije nego što je izbjegla.
Uz Godinjaka, za zločin nad zarobljenicima i civilima počinjen na području Trnova optuženi su Medaris Šarić i Mirko Bunoza.
Na teret im je stavljeno učešće u zločinačkom poduhvatu s ciljem ubijanja i zatvaranja Srba u selima na području Trnova.
Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Bunoza komandant jedinica HOS-a.
Godinjaka nije u selu početkom juna 1992. godine viđao ni svjedok Milovan Klepić. Pojasnio je da je u selu ostala jedino starica Saveta, za koju je čuo da je umrla i da je sahranjena.
Na suđenju je pročitan i iskaz Jusufa Ploskića, mještanina sela Presjenica, koji je u svojoj kući čuvao 25 komšija Srba. Ploskić je ispričao da mještani nisu dirali komšije, te da ih je policajac Hamdo Krupalija štitio od, kako je naveo, “nekog vojnika iz Foče koji ih je htio klati jer mu je u Foči pobijena familija“.
“Oko 40 mještana je spašeno i razmijenjeno u Dejčićima. Tamo smo u školi zatočenu našli komšinicu Joku, kojoj smo nosili hranu. Ona je preživjela rat”, stoji u iskazu svjedoka, koji je pričao i o pronalasku tijela četvero komšija.
“Našli smo u kući ubijene Kostu i Jovanku Šehovac. Ploskići su ih pokopali u krečani kod kuće. U Šljivicama su stradali Mirko i Tankosava Šehovac. Kroz selo je naišla neka vojska i pobila ih”, navedeno je u Ploskićevom iskazu.
Nastavak suđenja zakazan je za 15. mart.
