Presuda Bojadžiću 31. marta
Iznoseći završnu riječ, optuženi Bojadžić je izrazio žaljenje prema žrtvama zločina, naročito svjedokinjama D i H, naglasivši da nije učestvovao u tim “monstruoznim i nečasnim radnjama”.
“Ja se ograđujem, a ujedno i stidim zbog pripadnika Armije BiH koji su stvarni počinioci tih zločina. Mogu zamisliti kako je tim ženama. Ali ja nemam ništa s tim… Tužilaštvo zna ko su pravi počinioci, ali šuti i štiti ih. Ja sam u ratu bio samo dobar ratnik, a nikakav zlikovac i nečasnik”, kazao je Bojadžić.
Bojadžić je optužen da je 28. jula 1993. naredio izvođenje zaštićenih svjedokinja D i H iz jedne prostorije Muzeja “Bitka na Neretvi”, nakon čega su se, s još jednim vojnikom, udaljile vozilom. Prema optužnici, Bojadžić je svjedokinju D silovao dva puta u kompleksu Rogića u Donjoj Jablanici.
Državno tužilaštvo tereti Bojadžića da je 28. jula 1993. godine naredio zaštićenom svjedoku C da udara zaštićenog svjedoka J. Nakon toga je, kako smatra Tužilaštvo, Bojadžić naredio svjedoku J da oralno zadovolji svjedoka C, što je ovaj i učinio.
Bojadžić tvrdi da nije počinio ove zločine, istaknuvši kako te noći uopće nije bio u Jablanici, već da je pretrčavao aerodromsku pistu na putu iz Sarajeva prema Igmanu.
“Časni sude, da se to dogodilo, ja bih presudio sam sebi. Kako bih mogao živjeti s tim? … Dao bih svoju slobodu, život. Ali čast? Kako bih pogledao svoju djecu u oči, svoje saborce?”, zapitao se Bojadžić, naglasivši da vjeruje da će Sudsko vijeće donijeti pravičnu presudu.
Bojadžić vjeruje kako je svjedok C nagovoren da ga lažno optužuje i da je za to dobio novac.
Bojadžićeva braniteljica Vasvija Vidović je u završnoj riječi analizirala tačke optužnice koje se tiču zločina počinjenih u drugoj polovini 1993. godine u Jablanici.
Vidović smatra kako Tužilaštvo nije ponudilo nijedan čvrst dokaz protiv Bojadžića, zatraživši da ga Sudsko vijeće oslobodi.
Za sve tačke optužnice, u kojima se navodi fizičko i psihičko maltretiranje ratnih zarobljenika u Ratnoj bolnici u Jablanici, Muzeju “Bitka na Neretvi” ili na području Donje Jablanice, Vidović je istakla kako su one namjerno neprecizne u pogledu vremena, a neke i u kontekstu mjesta događaja, kako bi se Bojadžiću onemogućila odbrana alibijem.
Vidović smatra da nijedan svjedok nije potvrdio navod optužnice u kojem se tvrdi da je Bojadžić svjedoku M, koji je zbog ranjavanja bio u Ratnoj bolnici u Jablanici u oktobru 1993. godine, iz vene istrgao infuziju, što je kod svjedoka, kako se navodi u optužnici, izazvalo strah i bolove.
“Tužilaštvo je najprije odustalo od saslušanja oštećenog. A brojni doktori i drugo medicinsko osoblje potvrdili su kako Nihad Bojadžić nije počinio nikakav incident u bolnici, niti im se neko od ranjenih pripadnika HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) žalio da ima problema”, rekla je Vidović.
Braniteljica tvrdi kako Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokaz “koji bi bio osnov za sumnju” da je Bojadžić u junu 1993. godine kod Rogića kuća natjerao svjedoka M i Marka Drmaća da se tuku, pod prijetnjom da će, ukoliko odbiju tu naredbu, biti ubijeni.
“Osim nepreciznosti, u ovoj tački optužnice se pokazalo kako Tužilaštvo ne vodi računa o resursima. Od svjedoka M su, dakle, odustali, Drmać je bio pozvan, ali se nije pojavio. Niko drugi ovu tačku optužnice nije potvrdio”, istakla je Vidović.
Odbrana je govorila i o Bojadžićevom karakteru, naglasivši kako je kao komandant primio brojna odlikovanja. Za razliku od mnogih kolega koji su također primali pohvale za vojne uspjehe, Bojadžić je, kazala je braniteljica, nagrađivan za požrtvovanost i humanost.
Suđenje Nihadu Bojadžiću za zločine počinjene u Jablanici počelo je u martu 2012. godine.
U septembru prošle godine, Sud BiH je Bojadžića u odvojenom postupku osudio na 15 godina zatvora zbog ubistava Hrvata u selu Trusina kod Konjica počinjenih u aprilu 1993. godine.
