Špekulacije umjesto dokaza

Osvrćući se na tačku optužnice koja Bojadžića tereti da je, kao zamjenik komandanta odreda “Zulfikar” Armije BiH (ABiH), “neutvrđenog dana u drugoj polovini jula 1993. godine” silovao zaštićenu svjedokinju D, braniteljica Edina Rešidović zatražila je da on bude oslobođen ove optužbe.

“Događaj se desio u noći s 28. na 29. juli 1993. godine, a ne neutvrđenog dana. Tužilaštvo to nije preciziralo kako bi onemogućilo odbranu zasnovanu na alibiju, jer dokazi nesumnjivo upućuju da je Bojadžić tog dana bio u Sarajevu, a ne u Jablanici”, istakla je braniteljica.

Prema optužnici, Bojadžić je naredio izvođenje zaštićenih svjedokinja D i H iz jedne prostorije Muzeja “Bitka na Neretvi”, te su se, s još jednim vojnikom, udaljili vozilom. Bojadžić je, navodi se u optužnici, svjedokinju D silovao dva puta u kompleksu Rogića kuća u Donjoj Jablanici.

Rešidović je rekla da za ovu tačku optužnice Tužilaštvo nije ponudilo nijedan materijalni dokaz, a da su iskazi svjedoka Optužbe po pitanju osoba i slijeda događaja bili neusaglašeni i međusobno kontradiktorni.

“Svjedokinja D je na ročištu kazala kako je osoba koja je došla tog dana bila u šarenoj uniformi, dok je u prethodne dvije izjave – od kojih je jednu dala samo dan nakon događaja – kazala kako je bio u civilnoj odjeći…”, napomenula je Rešidović, dodavši kako je oštećena na ročištu ispričala da je kasnije saznala da je nadimak osobe koja ju je silovala bio “Zuka”.

Prema braniteljici, u vrijeme kada se zločin desio, Bojadžićev komandant Zulfikar Ališpago Zuka je boravio u Jablanici.

“Svjedokinja D je Zukino ime spomenula najmanje pet puta”, rekla je braniteljica, istaknuvši kako su navodi Tužilaštva da se Bojadžić nekada predstavljao kao Zuka na nivou špekulacija.

Odbrana također tvrdi da Tužilaštvo nije dokazalo navode optužnice prema kojoj je Nihad Bojadžić seksualno zlostavljao svjedoke C i J. Bojadžić je optužen da je 28. jula 1993. godine naredio zaštićenom svjedoku C da udara zaštićenog svjedoka J, te da skače po njemu. Nakon toga je, kako se navodi, narednio svjedoku J da oralno zadovolji svjedoka C, što je i učinio.

Podsjetivši najprije na Bojadžićev alibi, Odbrana je dodala kako niko osim svjedoka C nije potvrdio navod optužnice prema kojem je Bojadžiće naredio da svjedok C skače po drugom oštećenom.

“Čak ni svjedok J, koji bi to trebao znati, to nije rekao”, kazala je Rešidović.

Odbrana je rekla da nema dokaza da je Bojadžić u julu 1993. godine naredio vojniku da izvede dvojicu zatočenika iz Muzeja “Bitka na Neretvi” i da ih udara.

Podsjećajući da je svjedok izjavio da se ovaj događaj desio 10. jula 1993. godine, Rešidović je navela kako postoji dokaz da se njen branjenik u to vrijeme nalazio u bazi Španskog bataljona UNPROFOR-a.

Odbrana će nastaviti sa iznošenjem završne riječi 25. februara.