This post is also available in:
“Kad Almaz uđe u hangar gdje smo bili zatvoreni, ljudi su se tresli. Mokrili su u gaće od straha. Zašto? Zato što smo bili udarani skoro svaki dan”, ispričao je svjedok Mirko Marković.
On je kazao da je iz svoje kuće u maju 1992. godine zajedno sa ocem odveden u Dom vojske u Derventi, nakon čega su ga prebacili u logor Rabić i smjestili u vojni hangar.
“Oko 120 nas je bilo u tom hangaru koji se nalazio u samoj zemlji. Puno mraka, puno zime. Vršili smo nuždu u nekoj rupi, spavali na mokrom podu. Rijetko smo jeli. Hranu smo dobijali na svaka četiri dana. Vodu se i ne sjećam da smo ikada dobijali”, prisjetio se Marković.
Kako je ispričao, stražara Almaza prije rata nije poznavao, ali je u logoru od drugih zatvorenika saznao njegovo ime.
“Ja sam od njega jednom dobio dobre batine. Tražio je da stavim tri prsta na sto, ove prste sa kojim se krstim, i pendrekom me udarao po njima”, kazao je Marković, koji je prepoznao optuženog u sudnici.
Nezirović, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužen je da je 1992. godine u logorima Rabić i Silos polje (općina Derventa) i logoru u naselju Tulek (općina Bosanski Brod) učestvovao u mučenju i nečovječnom postupanju prema zatvorenim srpskim civilima.
Na ovom suđenju je iskaz dao Zoran Stanić, koji je takođe bio zatvoren u hangaru logora Rabić.
Rekao je da su zatvorenici svakodnevno dobijali batine, te da ih je, između ostalog, tukao i Almaz Nezirović.
“Više od mjesec dana dobijao sam batine od Almaza. Tukao me nogama, rukama, više od deset puta batine”, kazao je Stanić.
Prema svjedokovom iskazu, razmijenjen je u junu 1992. godine sa manje od 50 kilograma.
“Kad sam izašao, sve sam sebe štipao za nos, iskreno, ja nisam vjerovao da sam živ”, objasnio je on.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Stanić je kazao da sreće u Derventi ljude koji su bili zatvoreni u Rabiću, ali da se, nažalost, niko ni sa kim ne sastaje niti priča o onome što su tamo preživjeli.
Nastavak suđenja zakazan je za 25. februar.
