This post is also available in: English
Svjedok Milenko Vitković ispričao je kako je krajem aprila 1992. iz Sarajeva kod majke Ljeposave u selu Deseci sklonio kćerku i sina. Majka mu je, kako je kazao, ubijena i zapaljena ispred kuće, što je saznao nakon što ju je sahranio u julu 1993. godine. Tada se počeo raspitivati za ljude koji su počinili zločin. Tragao je godinama nakon rata i došao, kako je naveo, do vlastitih saznanja.
“Razgovarao sam sa mnogima. Išao sam čak i u Ljubuški, odakle je Mirko Bunoza. Ljudi su mi pričali da je Bunozu u Trnovo doveo Hamdo Ramić. Zajedno su bili u Legiji stranaca i kasnije su sa hrvatskog ratišta dovedeni u Trnovo”, kazao je Vitković.
U dijelu iskaza datom tokom istrage, pročitanom na ročištu, svjedok je naveo kako mu je također rečeno da je Edhem Godinjak angažovao 20 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i doveo ih u Trnovo.
“Edo je vedrio i oblačio u Trnovu. Ko je doveo HOS, lično ne znam, meni je tako rečeno. Znam da su Ramić i Godinjak rođaci”, kazao je Vitković.
Odbrana Edhema Godinjaka predočila je mnoštvo dokumenata kojim su nastojali dokazati kako Godinjak, izuzev dužnosti u policiji, nije bio niti na jednoj rukovodnoj funkciji. Također, priložili su dokumentaciju kojom dokazuju kako zbog ranjavanja Godinjak od 18. maja do 1. juna uopće nije bio u Trnovu.
“Sumnjam u ta dokumenta, nemoguće da nije bio u organima kada je bio glavni”, odgovorio je svjedok.
U unakrsnom ispitivanju, Mirko Bunoza je burno reagovao na iskaz svjedoka: “Laže svaku riječ. Nisam nikada bio pripadnik HOS-a.”
Bunoza je, uz Edhema Godinjaka i Medarisa Šarića, optužen za zločine počinjene nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti na području Trnova.
Sudi im se za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem ubistava i zatvaranja Srba u selima na području Trnova. Prema optužnici, Godinjak je bio načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) Trnovo, Šarić komandant Štaba Teritorijalne odbrane (TO), a Bunoza komandant jedinica HOS-a.
Svjedokinja Aleksandra Skakavac, kćerka Milenka Vitkovića, rekla je kako su u kuću njene ubijene bake često upadali naoružani ljudi, te da su baku tukli kundakom puške.
“Baka je prepoznala Osmana, koji je bio lovac kao i moj otac”, kazala je Skakavac.
Prema njenom iskazu, selo je napustila sama, a kada je došla do Trnova, vidjela je vatru u Desecima. Kasnije je saznala od rodbine da joj je baka ubijena.
Siniša Vitković, unuk ubijene Dragosave Vitković, ispričao je kako je sa ocem 1993. godine, u Desecima našao kosti svoje bake. Zatekli su zgarište i posmrtne ostatke ispred kuće. “Poznali smo je po džemperu i čakiji koje je uvijek nosila”, naveo je svjedok.
Našli su i ostatke Ljeposave i Cvije Vitković. “Ljeposavu smo našli ispred kuće. Lobanja je bila razbijena. Cviju smo jedva pronašli. Tijelo je bilo u kući ispod stvari koje su pale na nju. Sve smo kosti skupili i sahranili na groblju”, kazao je svjedok dodavši da se pričalo da su to bili neki HOS-ovci.
Sličan je bio i iskaz svjedokinje Milice Močević, čija je majka Cvija ubijena u Desecima. I ona je za sudbinu majke saznala nakon što je 1993. godine Vojska Republike Srpske (VRS) preuzela kontrolu nad Trnovom. Tada je obišla porodičnu kuću i na mjesnom groblju našla grob majke.
Močević je kazala da je njen brat Vide Vitković, prije no što im je majka ubijena, zarobljen i pretučen. Prema njenom iskazu, zatočen je u školi, odakle ga je spasio drug iz djetinjstva, koji mu je otključao vrata i pustio ga da bježi. Majka Cvija nije htjela ići iz svoje kuće, navela je svjedokinja.
“Rođaci su mi pričali da je majka ubijena i zapaljena u kući”, rekla je svjedokinja.
Nastavak suđenja zakazan je za 16. februar.
