Strašne sile zaštite

“Iz optužnica se može steći dojam da je Bojadžić bio upravnik zatvora u muzeju. A mi u ovoj sudnici nismo vidjeli upravnika… Bojadžić nije imao ovlaštenje da uđe ili izvede bilo kojeg zatvorenika iz muzeja”, rekla je Vasvija Vidović, braniteljica optuženog.

Iznoseći završnu riječ, Vidović je naglasila kako su brojni svjedoci kazali da je upravnik zatvora u muzeju bio izvjesni Ismet Dedajić zvani Dedo, koji je maltretirao zatvorenike.

“Strašne sile zaštitile su Dedajića. Najmanje 20 svjedoka opisuje njegovu agresivnost”, rekla je braniteljica opovrgavajući navode Tužilaštva da je Dedajić za upravnika postavljen u septembru 1993. godine.

Prema njenom izlaganju, obezbjeđivanje vanjskog dijela objekta Muzeja “Bitka na Neretvi” u Jablanici vršile su jedinice 44. brigade Armije BiH (ABiH), dok je za unutrašnji dio, gdje su se nalazili zatvorenici, bila zadužena Vojna policija te brigade.

Vidović je podsjetila na iskaze svjedoka koji su govorili o obaveznom evidentiranju ulazaka u muzej, izvođenju zatvorenika na prinudne radove i ostalim dešavanjima.

“Svjedok Nusret Širić je kazao da bez pismene propusnice upravnika u ovaj zatvor niko nije mogao ući ili prići zatvoreniku. Tužilaštvo nije ponudilo niti jedan dokument koji bi dokazao da je Bojadžić ušao u muzej ili da je imao propusnicu”, naglasila je Vidović.

Prema braniteljici, Bojadžić je samo dva puta bio ispred jablaničkog muzeja. Prvi put u junu 1993. godine, kada je organizovan dolazak izbjeglica, te u martu 1994. prilikom razmjene zarobljenika.

“Bojadžić je u to vrijeme bio izuzetno zauzet, i nije imao vremena baviti se ljudima u muzeju”, tvrdi Odbrana, koja je Sudsko vijeće podsjetila na dokaze u vezi s Bojadžićevim obavezama u zaštiti ljudi i vitalnih objekata na području Jablanice, pregovorima, razmjenama i borbenim aktivnostima.

Nihad Bojadžić, nekadašnji zamjenik komandanta odreda “Zulfikar” ABiH, optužen je da je u drugoj polovini 1993. mučio, seksualno zlostavljao i silovao osobe hrvatske nacionalnosti zatvorene u Muzeju “Bitka na Neretvi” u Jablanici, te u Rogića kućama u Donjoj Jablanici. Osim toga, sudi mu se i za druge zločine počinjene u Jablanici 1993. godine.

U završnoj riječi, Odbrana je navela kako su svjedoci koji su o dešavanjima 1993. godine davali iskaze u korist Tužilaštva, Bojadžića opisivali kao krupnog, obrijanog i na kratko ošišanog vojnika. To je, prema Vidović, u suprotnosti s fotografijama optuženog iz tog perioda, kao i sa iskazima svjedoka Odbrane.

“Smatram da su svi koji su kazali da je Bojadžić u to vrijeme bio korpulentan, zapravo indoktrinirani njegovim današnjim izgledom… On je zapravo u to vrijeme bio vidno mršaviji, imao je bradu, i to nemalo upadnu, i izrazito dugačku kosu. Ili su svjedoci opisivali nekog drugog ili nisu govorili istinu”, rekla je Vidović.

Govoreći o optužnicama, Odbrana je istakla kako su neprecizne i nejasne, odnosno kako se u njima ne navodi status oštećenih, te da je vrijeme izvršenja krivičnog djela neodređeno.

“Tužilaštvo je imalo 20 godina da to precizira”, kazala je Vidović, dodavši kako je optuženi time nepravično opterećen i onesposobljen da se kvalitetno brani. Dodala je kako je toj opterećenosti doprinijela činjenica da se Nihadu Bojadžiću pred Sudom BiH sudilo za ratni zločin u dva predmeta.

“Mi smo davno predlagali da se predmet ‘Trusina’ pripoji ovom i da se vodi jedinstven postupak. Dva postupka za najteža krivična djela dovela su do psihičkog iscrpljenja optuženog… Sada istovremeno pišemo žalbu na presudu u predmetu ‘Trusina’, a ovdje iznosimo završne riječi”, rekla je braniteljica ukazujući na sudsku praksu međunarodnih sudova u sličnim predmetima.

Bojadžić je u odvojenom postupku, u septembru prošle godine, nepravomoćno osuđen na 15 godina zatvora zbog ubistava Hrvata u selu Trusina kod Konjica počinjenih u aprilu 1993. godine.

Odbrana će nastaviti sa iznošenjem završne riječi 4. februara.