U logoru saznao za smrt sina

Svjedok Vejsil Veledar je kazao da je živio u selu Čeljevo sa porodicom i da su ga 1. jula 1993. pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) odveli u logor Dretelj. Mjesec dana po dolasku, kako je naveo, od izvjesne Mile saznao je da mu je ubijen sin Amel. Druge detalje čuo je kada je došao kući krajem decembra 1993. godine.

“Do tada sam samo znao da je Amel htio da se prebaci u Zagreb. Protivio sam se tome, jer sam se bojao za njegovu sigurnost”, rekao je Veledar.

On je naveo da nikad nije pronašao tijelo ubijenog sina, već samo ostatke za koje se pretpostavlja da pripadaju Amelu.

“Meni ne treba svaka kost. Treba mi samo ono što je nađeno. Za ostalo će se pobrinuti Bog”, rekao je svjedok.

Svjedokinja Tužilaštva Munevera Veledar je kazala da je živjela u Metkovićima sa porodicom, ali da su zbog nesigurnosti odlučili da se preko Zagreba prebace u Austriju. Prvo je 17. jula krenuo njen suprug sa bratom Edinom, te Alaudinom i Amelom Veledarom, a ona kasnije sa djecom.

Ona je rekla da je otišla u kuću Ive Ivankovića, muževog prijatelja, gdje je saznala da je njen suprug ubijen u Čeljevskoj adi. Kako je navela, čula je da su na tom mjestu uhvatili i Amela Veledara, kojeg su mučili da kaže gdje se nalaze ostala trojica sa kojima je pokušao izaći iz države.

Munevera Veledar je ispričala da je od jedinog preživjelog – Alaudina Veledara – saznala da su nakon što je Amel rekao gdje se nalaze, pozvali njenog supruga Nermana Nermu Veledara da dođe, a potom ga ubili zajedno sa njegovim bratom Edinom.

“Čula sam da su ga ujutro 28. jula 1993. godine na megafon pozvali riječima: ‘Nerma, izađi, nećemo ti ništa’”, prisjetila se svjedokinja.

Za zločine počinjene nad civilima 1993. u Čapljini optuženi su Nikola Zovko, kao komandir Policijske stanice (PS) u Čapljini, Petar Krndelj, kao pomoćnik komandira, Krešo Rajič, kao komandir voda Vojne policije, i Ivica Čutura, kao operativni radnik u PS-u Čapljina.

Na teret im je stavljeno da su u periodu od 19. do 28. jula 1993. godine počinili ubistva, te nečovječno postupali, mučili i nanosili povrede civilima bošnjačke nacionalnosti.

U unakrsnom ispitivanju, svjedokinja Veledar je izjavila da je njen suprug bio 12 mjeseci u kriznom štabu u mjestu gdje su živjeli, te da je nakon povrede od ranjavanja 1992. godine, prestao biti vojno angažiran, ali da je ostao evidentiran kao borac nakon smrti.

Na pitanje Irene Pehar, braniteljice prvooptuženog Nikole Zovke, svjedokinja je pojasnila da poznaje optuženog, ali da nikada nije čula da je nešto uradio.

Nastavak suđenja zakazan je za 3. februar.