Ja sam mislila da će oni meni njega dati. On je bio stvarno bolestan. Ja sam njega uhvatila, a vojnik Gavrić Milisav je njega vukao na drugu stranu”…
…Mali je plakao i rekao: „Mama idi molim te, biće sve u redu, nemoj se za mene sekirati.“ Njemu je bilo žao što se ja sekiram…i…nisam ga još nikada našla. Da mi hoće jedan zločinac kazati grobnica je tu i tu i tu ti je dijete. Vjerujte da bi mu oprostila za sve što je uradio.“
Svjedokinja Tužilaštva BiH Munira Subašić na suđenju za genocid počinjen u Srebrenici prisjetila se dešavanja u Potočarima u julu 1995. godine, kada je posljednji put vidjela supruga i sina. Prema njenom iskazu 12. jula 1995. godine u bazu u Potočare, u kojoj je bilo više od 1000 Srebreničana, stigli su pripadnici Vojske Republike Srpske i general Ratko Mladić.
Uplašena za svog 18- godišnjeg bolesnog sina, svjedokinja je plačući zamolila Mladića da joj dovede sina da ga vidi.
Apelaciono vijeće Suda BiH u junu 2014. godine osudilo je Željka Ivanovića na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora po Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije za pomaganje u činjenju genocida u julu 1995. u Srebrenici. Ivanović, nekadašnji pripadnik Drugog odreda Šekovići pri Specijalnoj brigadi policije Republike Srpske (RS), proglašen je krivim da je u julu 1995. bio pored hangara Zemljoradničke zadruge u Kravici, gdje je ubijeno 1.000 Bošnjaka.
