Traume djece silovane u ratu

Zločini nad djecom vršeni su u logorima, kućnim pritvorima i drugim mjestima zatočenja. Dvije Vlaseničanke, od 14 i 15 godina, zlostavljane su i silovane pred svojim najbližima, ali i pred drugim djevojkama i djevojčicama.

“Imala sam 14 godina. Živjela sam s majkom, ocem i dvjema sestrama. Sjećam se svega, kao da je jučer bilo. Urezano je u pamćenje. Kada zažmirim, slike se same redaju… Vojnici su se smjenjivali na nama”, prisjeća se Vlaseničanka čiji je identitet poznat BIRN-u BiH.

Traume koje žrtve nose i danas, nadopunjuju neimaština, propušteno školovanje, ali i sam odnos zajednice, jer nisu prihvaćene na odgovarajući način i boje se osuda.

Upoređujući traumu koju su tokom rata preživjeli odrasli, stručnjaci smatraju da je mnogo veća ona što se preživi tokom djetinjstva.

Psihička opterećenja

U udruženjima žrtava i logoraša kažu da ima puno više zlostavljane djece nego što je registrovano. Ukupan broj seksualno zlostavljane djece registrovane u svim udruženjima iznosi 1.000.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, pojašnjava da su tokom uzimanja izjava od članica došli do podatka da su djevojčice koje su seksualno zlostavljane raseljene svugdje po svijetu. Uz to, neke nisu uspjele ni preživjeti. Kada se uzmu u obzir svi podaci, kaže Hasečić, dobije se da je silovano oko 5.000 maloljetnica. Najmlađa od njih je imala sedam godina.

“Samo su nas odvezli. Kao, nešto trebamo uraditi u jednoj kući. Kad smo ušle unutra sestra i ja, bilo je puno pijanih vojnika, sjedili su, pili, i počelo je. Bilo ih je više. Smjenjivali su se nad nama. Po pet ili šest njih… Gubila sam svijest. Bila sam nemoćna. Na početku sam se opirala. Onda dobijaš batine. Silovana sam više puta”, kaže Vlaseničanka koja je u vrijeme tih događaja imala 14 godina.

Njena sestra nije uspjela preživjeti nakon što je, zajedno s drugim djevojkama, ostala u mjestu Pelemiš. “Najviše me boli što još nismo pronašli njene kosti”, kaže sestra koja je preživjela tako što ju jedna starica uvela u autobus.

Uspjela je preživjeti i tada godinu dana starija Vlaseničanka koja je također bila zatvorena u Sušici. Za tri godine, koliko je bila razdvojena od porodice, više puta je silovana, a uz to trpi i posljedice iz logora.

“Ja sam mlada žena, ali sam oboljela totalno. Spavala sam na betonu. Nisam imala ni deke. Bila sam u majičici i suknjici – tako su me izveli iz kuće – i gola i bosa. Gledala sam muke naroda, ubijanja i mrtve. Hrana kao da si pas, baci ti one makarone, usmrdile se… Nekad ne daju ništa. Nismo mogli ići u toalet, nego smo nuždu vršili tu, da nas svi gledaju”, prisjeća se ona.

U Republici Srpskoj mnogo je manji broj registrovanih maloljetnika i maloljetnica koji su zlostavljani tokom ratnog perioda. Dragiša Andrić, predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske iz regije Višegrad, kaže da nema registrovanih maloljetnika, a kao razlog navodi neprocesuiranje zločina i zato što im prava nisu zagarantovana postojećim zakonom.

“Čak i ove žene što znam, neće da daju izjavu. Ima masa njih, neće uopšte da se registruju”, kaže Andrić.

Na području Posavine registrovana je Suzana, koja je imala 14-godina kada je seksualno zlostavljana u Odžaku.

“Psihički smo mi opterećeni. Pukli smo maltene. Od naše države, takozvane Republike Srpske, nemamo ništa. Nisu nam priznali ni status civilne žrtve rata. Nemaš nigdje ništa, ideš, tužiš se, sudiš se, a od toga neće biti ništa”, kaže Suzana.

Prema presudama Haškog tribunala i Suda BiH, više od 15 osoba je osuđeno zbog zločina nad maloljetnicima. Zbog zaštite identiteta u nekim presudama ne može se zaključiti da li je riječ o maloljetnicima.

Posljedice i danas

Zajedničko za dvije Vlaseničanke i Suzanu jeste da se i danas nose sa istim problemima, koji su najčešće psihičke prirode, kao što je depresija ili čak agresivnost.

“Nedavno sam se prisjećala i pala u nesvjest. Nalazi su pokazali stanje pred moždani udar”, kaže Vlaseničanka koja je imala 15 godina u vrijeme kada je silovana, i koja najviše žali što nije završila školu.

Druga Vlaseničanka kaže da se boji da ne napravi nešto kada joj “to” dođe.

“Udarim dijete u tom momentu. Nije puno, ali se kajem i plačem strašno. Bude mi krivo pa ljubim djecu. I te tablete što nam daju, pomute mi sve u glavi”, pojašnjava, dodajući da ponekad jedva preživljava sa svojih troje djece i mužem.

Suzana također ističe da je na birou, te da je od dana kada je silovana izgubila osmijeh na licu.

Branka Štauber, direktorica Udruženja “Snaga žene”, pojašnjava da zlostavljana djeca nisu znala šta znači silovanje i šta im se događa. Prema njenim riječima, radi se o fizičkoj i psihičkoj traumi mnogo većoj nego kod odraslih, koja ostavlja mnogobrojne posljedice.

“Najčešće psihološke posljedice su razvijanje strahova, fobija, noćne more, depresija, anksioznost, problemi s koncentracijom… Veliki broj tih djevojaka nikada ne uspije da završi školu, niti se uspije skoncentrisati na nešto, da dobije neko zanimanje ili obrazovanje. Svaka od njih ima poprilično nizak osjećaj samopouzdanja. Razvijaju se različite bolesti, kao što su dijabetes, hipertenzija…”, kaže Štauber.

Ona pojašnjava da su seksualni problemi i disfunkcija također jedna od težih posljedica što ih imaju djevojke koje su silovane a bile su nevine. Uz to, kod tih žrtava su prisutne i suicidne misli.

Iz udruženja i saveza logaraša u BiH saznajemo da je manji broj prijavljenih dječaka i muškaraca koji su silovani i zlostavljani. Razlog za to je što je kod njih veći stepen stida i šutnje nego kod osoba ženskog spola koje su preživjele istu traumu.