Vozač ili Lukićev saučesnik

Tužilaštvo BiH je zatražilo da Krsmanović, kao nekadašnji pripadnik Druge podrinjske lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), bude osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora zbog učešća u ubistvima, silovanjima i zlostavljanjima bošnjačkog stanovništva, te nečovječnog postupanja prema zatočenom civilu u logoru Rasadnik (opština Rogatica) 1995. godine.

Od 12 tačaka optužnice, Odbrana je sporila učešće Krsmanovića u svim djelima osim da je pomogao u otmici 16 bošnjačkih civila iz Sjeverina (Srbija) koji su kasnije ubijeni na Drini.

Prema Odbrani, Krsmanović je 22. oktobra 1992. civile koji su oteti iz autobusa na području Rudog prevezao do policije u Višegradu misleći da odlaze na razmjenu. Tužilaštvo ga tereti i da je u hotelu “Vilina vlas” učestvovao u njihovom zlostavljanju, a potom i u ubistvu na Drini.

O tome je na suđenju svjedočio zaštićeni svjedok Tužilaštva VVS, koji je iskaz dao na posebnom ročištu pred drugim sudskim vijećem.

“Ja sam poslom došao u ‘Vilinu vlas’. Tu je bilo 18 ljudi, kao i novinar ‘Duge’ iz Beograda, Milan Lukić i Oliver Krsmanović. Pričalo se da je Milan doveo muslimane iz autobusa. Rekli su im da izvade pare i naredili im da legnu. Udarali su ih nogama i rukama”, naveo je svjedok VVS.

Prema njegovim riječima, jedan od zarobljenih je molio da mu dopuste da nazove brata i kazao da će im dati 5.000 maraka.

“Oliver ga je zagrlio i rekao: ‘Dobro, vidjećemo nešto’”, ispričao je svjedok.

On je rekao da je apsolutno siguran da je ljude kamionom “zastava” sa ceradom odvezao Krsmanović, te da je vidio kako “pod tužnom vrbom usred dana ubijaju i bacaju tijela u Drinu”.

“Tog 22. oktobra je pukla vijest. Telefon mi se usijao od poziva. Ljudi su bili oteti iz autobusa pri odlasku na posao… Drugi ili treći dan sam čuo da je to bila grupa Milana Lukića”, izjavio je svjedok Ibrahim Šebo, čiji je brat tog dana otet.

Članovi porodica su naveli da su čuli za Olivera Krsmanovića i da su o otmici saznali više tokom suđenja u Beogradu, gdje su Krsmanović i Milan Lukić u odsustvu osuđeni na po 20 godina zatvora, koliko je dobio i Dragutin Dragičević.

Paljenje civila na Bikavcu

Đorđe Šević, koji je nakon priznanja krivice osuđen na 15 godina zatvora u Beogradu, na suđenju Krsmanoviću je na većinu pitanja odgovarao: “ne znam”, “moguće”, “ne sjećam se”.

Odbrana je za svjedoka pozvala OZ-1, koji je rekao da nije bio očevidac ubistava civila ispred njegove zgrade, na šta je Krsmanović reagovao navodeći da je ovaj svjedok ranije pričao da je s prozora posmatrao ubistva.

U namjeri da to dokaže, Odbrana je pozvala Igora Cicovića, koji je ispričao da je prije nekoliko godina bio u pritvoru s optuženim Krsmanovićem i svjedokom OZ-1.

“Sjećam se da je OZ-1 rekao: ‘Za šta ti ovo, Olivere, odgovaraš? Ja znam da ti to nisi uradio.’ On je rekao da je gledao s majkom stradanje tih ljudi iz Sjeverina i da je vidio da su oni dovedeni traktorom, a ne kamionom. Rekao je da zna da Krsmanović nije bio tu”, prisjetio se Cicović.

Tužilaštvo tereti Krsmanovića da je većinu zločina počinio sa Milanom Lukićem, koji je u Haškom tribunalu osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina počinjenih u Višegradu.

Odbrana je pozvala svjedoke koji su izjavili da se sjećaju optuženog kao vozača kamiona u vojsci, koji je povremeno i stražario. Prema Odbrani, Krsmanović je zbog Sjeverina povezan i sa drugim zločinima koji se pripisuju Milanu Lukiću.

Krsmanovića optužnica tereti da je 27. juna 1992. učestvovao u paljenju oko 70 civila – djece, žena i starih – u kući Mehe Aljića na Bikavcu.

Esad Tufekčić krio se u selu Kabernik, dok su mu supruga i dvoje djece bili kod njenih roditelja u naselju Bikavac.

“Ja sam s jednog brda svaki dan posmatrao kuću punca. Čuo sam detonaciju i opet sam se popeo. Vidio sam da nije njihova kuća i posmislio sam: ‘Dobro je, neće se djeca prepasti.’ Nisam znao da baš oni gore”, prisjetio se Tufekčić.

Krsmanović je na suđenju porodicama upućivao izraze žaljenja i izražavao uvjerenje da će krivci za zločin na Bikavcu odgovarati, kao i da će “Bog dati da im se isto dogodi”.

Svjedoci su za stradanje svojih najdražih saznali naknadno od Zehre Turjačanin, jedine koja je preživjela. Tužilaštvo je pročitalo njen iskaz, u kojem je opisala kako je pobjegla iz kuće gdje su na vrata i prozore bili postavljeni ormari i namještaj.

“Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale, pa bombe. Ubacili su neki prah, od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ja ne mogu opisati”, navela je Turjačanin, koja se nije mogla pojaviti u sudnici zbog zdravstvenih razloga.

“Ona mene dobro poznaje i ja nju dobro poznajem. Pitao bih je da li ja imam ikakve veze s tim zločinom”, kazao je Krsmanović.

Zaštićena svjedokinja Tužilaštva OK-7 izjavila je da je u junu 1992. godine kod kuće Mehe Aljića vidjela Lukića, Krsmanovića i druge, te da su prinosili “neka željezna garažna vrata”.

Tužilaštvo je pročitalo iskaz zaštićene svjedokinje Haškog tribunala WG-115, koja je navela da je Krsmanović bio u grupi vojnika Milana Lukića koji su bošnjačke civile uveli u Aljićevu kuću.

Odbrana je u spis uvrstila iskaze nekoliko zaštićenih svjedoka Haškog tribunala, koji su govorili o zločinu na Bikavcu, ali nisu spomenuli Krsmanovića.

Suđenje je mjesecima bilo odgađano dok se čekao odgovor Tribunala na zahtjev Odbrane za iskazima tih svjedoka. Tužilac Mirko Lečić je na kraju dokaznog postupka Tužilaštva BiH najavio mogućnost da će odustati od ove tačke optužnice, što se nije dogodilo do kraja suđenja.

Bez dileme

Krsmanoviću je na teret stavljeno da je u junu 1992. silovao zaštićenu svjedokinju OK-14. Ona je na suđenju izjavila da ju je optuženi silovao dok je bila zatočena u hotelu “Vilina vlas”.

“Bio je namazan šarenim bojama po licu, pa nisam mogla dobro da ga vidim. Iz tog razloga ne mogu da tvrdim da je to 100 posto bio on, ali kada ga je drugi vojnik pozvao ‘Olivere’, više nisam imala dilemu”, kazala je OK-14.

U vezi sa optužbom za učešće u nezakonitom hapšenju osam muškaraca, kojima se od tada gubi trag, osim porodica odvedenih svjedočila je OK-7, koja je navela da je prilikom odvođenja njenih komšija iz Dušća u junu 1992. vidjela i optuženog Krsmanovića.

Odbrana je ovu svjedokinju pitala zbog čega u tri ranije izjave nije spomenula Krsmanovića. Ona je navela da na jednoj izjavi nije njen potpis, ali da optuženog “dobro poznaje još kad je bio dečko”.

Osim na Bikavcu i u Dušću, OK-7 je izjavila da je Krsmanovića vidjela i prilikom odvođenja muškaraca iz fabrike “Varda” u junu 1992.

“Pomolio se ‘passat’ i izašli su Milan i Oliver, koji je otišao prema stolariji. Milan je poslovođi rekao da se spreme (…) Milan ih je odveo do Drine. Prvo je pucao pojedinačno, a onda rafalno”, ispričala je OK-7.

Odbrana je svjedokinji prezentovala ranije iskaze u kojima navodi da se Lukić sam dovezao “passatom” i da su drugi ljudi stajali kod kapije. Svjedokinja je ostala pri tvrdnji da je vidjela optuženog.

U vezi sa odvođenjem Hameda Oprašića iz naselja Hanište u maju 1992, svjedočila je njegova supruga Mujesira Oprašić, koja je kazala da je optuženi bio tog dana u grupi Milana Lukića.

Prema njenim riječima, Lukić je odvezao njenog supruga, dok su drugi ostali “još kratko da pretražuju kuću”.

Svjedokinja Tužilaštva OK-5 je s druge strane izjavila da je vidjela kako je Krsmanović sjeo u automobil kojim je odvezen Oprašić, čija je sudbina do danas nepoznata.

O nečovječnom postupanju prema četiri civila u kući Naila Osmanbegovića, koji je sa Hasanom Ahmetspahićem odveden u nepoznatom pravcu, svjedočila je Zejneba Osmanbegović.

Ona je navela da je optuženi u junu 1992. učestvovao u odvođenju Osmanbegovića i Ahmetspahića, koji od tada više nikad nisu viđeni.

U unakrsnom ispitivanju Odbrana je zastupala stav da je svjedokinja zamijenila identitet optuženog. Optuženi je tvrdio da njeni navodi o tome gdje je živio i radio nisu uopšte tačni.

“Kunem se u svoje troje djece da ja to nisam bio”, rekao je Krsmanović, nakon čega je Osmanbegović ustala sa stolice za svjedoke i, kunući se u “četiri svete knjige”, izjavila da je optuženi tada bio kod njih u kući.

Odvođenje i čišćenje sela

Svjedok Hasan Korać je izjavio da su njegov polubrat Rešad Mucovski i Fadil Zukić odvedeni u policiju u Višegradu, odakle su nestali, a njihova tijela su pronađena u selu Slap.

“Svjedok OK-12 je bio na potkrovlju i vidio kako su oni odvođeni. Rekao mi je da je optuženi učestvovao u odvođenju ljudi i čišćenju sela”, kazao je Korać.

Odbrana je navela da svjedok u iskazu datom 1995. godine nije spominjao optuženog. Svjedoci OK-12 i OK-13 na suđenju su saslušani bez prisustva javnosti.

Svjedok Tužilaštva Adem Šišić izjavio je da je čuo da je optuženi tukao njegovog sina dok je bio zatvoren u kasarni Uzamnica.

OK-19 posvjedočio je da je Krsmanović bio u grupi koja je nečovječno postupala prema duševo oboljelom Muji Paraganliji u logoru Rasadnik u Rogatici.

“Mujo je, koga god vidi, pitao: ‘Kume, daj mi jednu cigaru.’ Tako je i njih, a oni su mu pojačavali plamen na upaljaču. On plače i padne, i opet ih pita da mu daju cigaru, a oni ga tuku”, prisjetio se OK-19.

Zijad Kustura je na suđenju ispričao kako ga je Krsmanović u maju 1992. godine maltretirao u jednom podrumu, prislanjajući mu nož pod vrat i prijeteći mu da će ga zaklati.

Tužilaštvo je pozvalo svjedoke koji su naveli da su vidjeli ili čuli da je optuženi bio u krugu Careve džamije, koja je uništena u junu 1992. godine. Svjedok Odbrane Miroslav Krsmanović kazao je da optuženi nije bio u krugu džamije koja je zapaljena, već u obližnjem kafiću.