Geoffrey Nice: Neprekidni lanac zločina

“Na suđenjima smo se bavili masovnim zločinima i posebno genocidom, utvrdili smo nivo dokaza koji pokazuju kako se to dešava. To može pomoći da se zločini zaustave, da se smanje, da se obeshrabre. Pitanje je hoće li ljudi naučiti išta iz toga. Ne znam hoće li, jer ranije nisu naučili iz sličnih primjera”, kaže Nice u intervjuu za BIRN – Justice Report.

On navodi niz primjera sukoba, od bivše Jugoslavije 90-ih, Kambodže, Ruande, Irana, Indonezije do mnogih drugih.

“Ali važno je da je informacija dostupna ako bi ljudski rod odlučio da koristi svoju inteligenciju i prestane činiti ono što je do sada činio”, smatra Nice.

On kaže da je vrlo važno da BiH sama napravi zapis o svemu što se desilo u ratu.

“Kada ljudi govore o drugim masovnim zločinima, vidio sam da se ovdje neki ljudi ljute, ali morate shvatiti da je ovo samo jedan od masovnih zločina koji se vrše diljem svijeta i o kojima znamo sve više i više”, kaže Nice.

Haški tužioci su pokušavali da dokažu genocid i u drugim dijelovima BiH, ne samo u Srebrenici. Prvi predmet u vezi s genocidom bio je u postupku protiv Gorana Jelisića, koji je na kraju osuđen na 40 godina zatvora za zločine u Brčkom.

“U predmetu protiv Jelisića problem je bio što se Sudskom vijeću nije sviđalo što je tužiteljica Louise Arbour odabrala da za prvi predmet genocida optuži nižerazrednog oficira. To im se nije svidjelo i onda su oni vršili pritisak na nju da odustane od optužbi za genocid”, navodi Nice.

Britanski tužilac zastupao je optužnicu i protiv bivšeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, koji je preminuo 2006. godine.

“U predmetu protiv Miloševića genocid se odnosio samo na zločine u BiH. Bilo je jasnih dokaza da se desio genocid… Jedino pitanje bilo je hoćemo li dokazati Miloševićevu namjeru… Morate znati da je genocid drugačiji, jer ima poseban umišljaj koji morate dokazati. Optuženi obično ne govore javno o tome šta planiraju uraditi. Tako je bilo i u Miloševićevom slučaju. On je rekao malo toga, ako išta, što bi govorilo o njegovom umišljaju. Tako da morate izvući šta je umišljaj iz njegovih djela”, objašnjava Nice.

Osvrćući se i na mišljenja drugih stručnjaka, Nice navodi da genocid nije zločin koji je baš lako imati u statutu Tribunala.

“Kada neko ubija ljude masovno, recimo stotinu ljudi, šta se to njemu vrzma po glavi. Recite vi meni. On možda ubija jer prezire tu osobu ili prezire grupu iz koje ta osoba dolazi, ili je pijan i drogiran, ili mu je komandant rekao, ili zbog nekih potpuno drugih razloga… Zato je to težak zločin za dokazati”, objašnjava Nice.

On ukazuje da je vrijeme bilo bitan faktor prilikom donošenja odluka u Tribunalu.

“Procesuirali smo i druge zločine, ali smo se na kraju fokusirali na Srebrenicu. Vjerovatno kada se gleda većina odluka timova za suđenja i sudija, radilo se o praktičnoj odluci. Neke stvari se moraju eliminisati, neke opštine, neke zločine, jer nismo imali vremena da se bavimo njima. To ljudi ne shvataju. Ako sve stavite u spis, nikada se neće završiti suđenje”, objašnjava Nice.

On navodi da zločine velikih razmjera, kao što je genocid, uvijek podržava država i da bi stoga države ili dijelovi država trebalo da budu osuđeni za genocid.

“Ne znam šta žrtve misle o tome, možda bi bile zadovoljnije time da znaju da je država kriva za genocid i da znaju koji su pojedinci podržali državu u tom strašnom zločinu”, kaže Nice.

On je nakon odlaska iz Tribunala javno govorio o određenim pritiscima.

“Treba napomenuti da je utisak da se vrši pritisak jedna stvar, a dokazivanje toga nešto drugo. Kada sam osjetio da postoji neki pritisak, jako sam dobro pazio da ne popustim. Trudio sam se da zaostavština mojih suđenja bude najbolja ili najčistija”, ističe Nice.