This post is also available in: English
U intervjuu za BIRN – Justice Report on navodi da je ranije postojala slika genocida iz Holokausta, gdje su sistematski ubijani milioni ljudi.
“Namjera je bila da se svi ubiju i da nema preživjelih. Zahvaljujući presudama za genocid, sada vidimo da se jedna vrsta genocida može desiti u opštini, na jednom lokalitetu, gdje je manje ljudi ubijeno u poređenju sa sveukupnim programom ubijanja u Holokaustu”, objašnjava Hoare.
Iako smatra da su rezultati Haškog tribunala ograničeni, on ističe da je značajno što je ovaj sud utvrdio genocid u Srebrenici.
“Naravno, problem s ovom diskusijom je što nećete naći dvojicu istraživača koji imaju identično mišljenje o tome šta je genocid. Tako da ukoliko imate usko shvatanje genocida, onda kažete da masakr kao u Srebrenici i nije baš genocid, ali ako imate šire shvatanje – kao što ja imam – možete reći da se genocid desio i u Srebrenici, ali i u Prijedoru i Zvorniku”, kaže Hoare.
Kad su u pitanju zločini u drugim dijelovima BiH, on smatra da nije bilo više dokaza za Srebrenicu, nego je taj tip zločina više odgovarao uskom tumačenju genocida.
“S obzirom da počinioci nisu dozvolili nijednom odraslom muškarcu da preživi, htjeli su sve ubiti, to je više pasalo uskoj definiciji genocida nego raniji masakri u kojima je veliki broj muškaraca mučen ili protjeran, ali ne nužno ubijan”, navodi Hoare.
Uništavanje grupe
On napominje da genocid nije stvar brojeva, nego je potrebno dokazati namjeru da se uništi određena grupa. Ubistva su samo jedan od načina da se ostvari taj cilj.
“Ako gledate međunarodnu pravnu definiciju genocida, tamo ne stoji samo ‘ubistvo kao vrsta zločina’, tamo stoji i ‘onemogućavanje novog rađanja unutar grupe kao način da se uništi određena grupa’. Tako da u teoriji možete izvršiti genocid bez ijednog ubistva. Možete jednostavno sterilisati svaku osobu i tako uništiti grupu bez ijednog ubistva”, objašnjava Hoare.
Genocid je po prvi put u međunarodnom pravu dokazivan pred međunarodnim ad-hok tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.
Hoare smatra da je Tribunal za Ruandu uspješniji u smislu osuđujućih presuda ključnim akterima genocida, ali ne i generalno.
“Kada govorimo o dva tribunala, kao stručnjak za bivšu Jugoslaviju mislim da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju imao manje uspjeha, ali kada govorim sa stručnjakom iz Ruande, onda čujem da oni misle da je njihov imao manje uspjeha. Smatram da su oni imali donekle lakši posao u Ruandi, jer je slučaj genocida bio lakši za dokazati, mnogo više ljudi je ubijeno i bilo je lakše pravnicima shvatiti da se radilo o genocidu”, kaže Hoare.
Pravnici u Ruandi, dodaje on, bavili su se procesuiranjem sistema koji je poražen, dok se Haški tribunal bavio rukovodstvima u Srbiji, Republici Srpskoj i Hrvatskoj koja su još uvijek bila na snazi.
Pravda ili osuda
Hoare je sedam mjeseci radio u Haškom tribunalu kao istražilac. Bavio se rukovodstvima i komandnim strukturama, uključujući i poziciju nekadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
“Bilo je teško razmišljati o tome šta bi uvjerilo sudije da je Milošević zaista kriv za ove zločine, tako da, recimo, kao predsjednik Srbije on nije imao formalnu kontrolu nad jedinicama Jugoslovenske narodne armije (JNA), ali, uprkos tome, Srbija i Crna Gora su imale kontrolu nad JNA. Tako da iako smo mogli dokazati da postoji direktna kontrola između ove dvije republike i JNA, nismo mogli tako lako dokazati da je Milošević lično imao vezu s zločinima. Iako se istorijski to čini jasnim, morali smo imati jasne i konkretne dokaze”, kaže Hoare.
On se prisjeća da je u tom periodu bilo različitih mišljenja kod tužilaca u vezi sa strategijom procesuiranja osumnjičenih.
“Pitanje je bilo da li će se da li će se optuživati osumnjičeni za manja djela od genocida kako bi se lakše osudilo i kako bi Tužilaštvu bilo lakše da osigura osudu. U tom slučaju je zadatak Haškog tužilaštva da što lakše dođe do osuđujuće presude, ali ako želite utvrditi da se stvarno desio genocid – što je važno za pravdu – onda je to mnogo teže dokazati”, naglašava Hoare.
