This post is also available in: English
“Umjesto da odmah po dolasku doktora Dukića, kod koga se na urađenom snimku jasno vidio akutni infarkt, uradi ono što se obavezno činilo u takvim slučajevima, doktor Mahmuljin povlači poteze koji bi sigurno začudili i najveće medicinske laike, a kamoli medicinsko osoblje”, navodi se u članku pod nazivom “Preživio sve terapije”.
Također stoji da “morfij, kojeg je bilo u dovoljnim količinama, nije stigao do bolesnog kardiologa, a negdje na putu do odjela zagubio se i kisik”.
“Umjesto da mu ubrza rad srca, doktor Mahmuljin čini upravo suprotno”, piše u izvještaju neimenovanog autora.
Prema članku, Dukić je ostao živ samo zato što mu je u pomoć pritekla doktorica Radojka Elenkov i prekinula terapiju.
Nusret Sivac, koji je bio dobar prijatelj s Mahmuljinom, kaže da ovaj članak uopće nije tačan jer je “Osman bio jedan čestit, pošten čovjek i sposoban ljekar”.
“To što su oni uradili – najgrublje i najprljavije ocrnili su nekoga – to je ubilo Osmana Mahmuljina”, smatra Sivac.
Istaknuti građani Prijedora nesrpske nacionalnosti bili su na meti “Kozarskog vjesnika” i Radija Prijedor.
Sivac, koji je tada radio u dopisništvu Televizije Sarajevo, kaže da su istaknute ličnosti, tako što su izmišljani pojedini segmenti, “prikazivane kao monstrumi”.
Šuti i trpi
Dobri komšijski odnosi između građana Prijedora različitih etničkih pripadnosti urušavaju se u ljeto 1991. godine. Nusretova sestra, Nusreta Sivac, koja je radila kao sutkinja u Prijedoru, prisjeća se zategnutih odnosa među građanima.
“Znate, počeli su ljudi već dijeliti se, diskutovati jedni s drugima. Bilo je napeto otkako je rat u Hrvatskoj počeo”, kaže ona.
U to vrijeme “pucaju” dogovori Stranke demokratske akcije (SDA) i Srpske demokratske stranke (SDS), a nakon što su srpske snage zauzele odašiljač na obližnjoj Kozari, program Televizije Sarajevo zamijenile su emisije iz Banje Luke i Beograda.
U tim emisijama, kako se moglo čuti na svjedočenjima Prijedorčana u Haškom tribunalu, političari SDS-a su govorili kako Srbi žele sačuvati Jugoslaviju, dok je drugi žele uništiti.
U Tribunalu se moglo čuti i o medijskim izvještajima o masakru nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, te da se srpsko stanovništvo mora naoružati kako ne bi došlo do ponavljanja historije.
S druge strane, u medijima je nesrpsko stanovništvo nazivano pogrdnim imenima, pa su ljudi, suočeni sa strahom, počeli napuštati Prijedor.
“To je bilo vrijeme velikih iščekivanja, vrijeme u kojem smo svi čekali da se nešto dogodi. To se i dogodilo krajem aprila 1992. godine, kada su Srbi klasičnim vojno-policijskim pučem svrgnuli legalne predstavnike vlasti”, kaže Sivac.
Srpska strana je nasilno preuzela vlast u noći sa 29. na 30. april. Na Radiju Prijedor emitovan je proglas nove vlasti. Poručeno je da “na ovim našim pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka”.
“Zato je neophodno da ostanemo mirni, razumni, da živimo i radimo, uspostavimo normalne životne i radne tokove koje je narušila jednopartijska i jednonacionalna vlast Stranke demokratske akcije”, emitovano je na radiju.
Ipak, poslije preuzimanja vlasti, život u Prijedoru promijenjen je zauvijek.
“Mi smo bili građani drugog reda i morali smo da šutimo, trpimo i da gledamo šta se događa u gradu”, kaže Nusret Sivac, koji u tom periodu prestaje raditi.
Otkaz je uručen i njegovoj sestri, kao i drugima. Radio Prijedor obavijestio je 31. maja nesrpsko stanovništvo da okače bijele zastave i nose bijele trake kada se kreću po gradu.
Kretanje po gradu Nusret Sivac je sveo na minimum. U sjećanju mu je, kako kaže, ostao susret s frizerkom, koju je vidio u uniformi i opasanu s dvije bombe.
“Pitam ja: ‘Slavo, šta je to?’ Kaže: ‘Ovo je da više Srbi ne dožive ono što su doživjeli 1942. godine na Kozari’”, prisjeća se Nusret.
“Zločinac opšte prakse”
U Haškom tribunalu je Ivo Atlija ispričao kako je na Radiju Prijedor objavljeno da je doktor Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije kako bi samo rađale žensku djecu i tako smanjio natalitet.
O doktoru Mujadžiću i “Kozarski vjesnik” objavljuje članak s naslovom “Zločinac opšte prakse”. U tekstu se navodi kako je Mujadžić, koji je bio predsjednik SDA, doprinio stradanju nesrpskog stanovništva u Kozarcu, Hambarinama i drugim prijedorskim naseljima.
Prijedorski mediji optužili su i doktora Željka Sikoru “da izaziva abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i kastrira muške bebe roditelja srpske nacionalnosti”.
Ove medijske navode Haški sud je ocijenio kao “bezočne laži”.
Mjesec dana nakon što je preuzeta vlast, formirani su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Početkom juna 1992. godine, Sivac greškom biva odveden u Omarsku. Umjesto njega trebala je biti dovedena sestra Nusreta. Pušten je, a ona je zatvorena. Poslije nekoliko dana, Sivac je odveden u policiju, gdje je zatekao doktora Mahmuljina i druge osobe.
“Najviše su tukli doktora Osmana Mahmuljina. On je bio, maltene, u nesvijesti, njemu je bila slomljena ruka. Poslije toga su nas ubacili u ‘maricu’ i odveli u logor Omarska”, kaže Sivac.
U prijedorskim logorima muškarci su mučeni, mnogi ubijeni, dok su djevojke i žene silovane. Izdanja “Kozarskog vjesnika” dostavljana su u logore. Sivac smatra da su stražarima članci bili materijal za optužbe, dok su logoraši o kojima se pisalo bili svjesni da propaganda vodi ka njihovoj likvidaciji.
Doktor Mujadžić nije bio zatvoren. Krio se u šumama dok nije pobjegao u Bihać. Njegove kolege Mahmuljin i Sikora nisu preživjeli prijedorske logore. Prema kazivanju Nusrete Sivac, napisi “Kozarskog vjesnika” doprinijeli su ubistvima ljudi u logorima. Nusreta ne zna da li su napisi bili jedini razlog za ubistva, ali ističe da su “pomogli i poticali svakakve zločine”.
I o njoj se pisalo da je bila uključena u organizaciju napada s ciljem rušenja srpske vlasti.
“Sreća, to nije izišlo dok sam ja boravila u logoru ili u Prijedoru. Ko zna kako bih i ja završila”, kaže Nusreta.
Njen brat ističe da su u medijima falsifikovane biografije poznatih osoba, kao što su profesor Muhamed Čehajić, doktor Eso Sadiković i nekadašnji sportista Dedo Crnalić.
“Ko god je prozvan u ‘Kozarskom vjesniku’ i na Radiju Prijedor 1992. godine, on je likvidiran”, dodaje Nusret.
Oko 3.000 ljudi je ubijeno u Prijedoru. Danas je to grad s najviše osuđenih ratnih zločinaca. Ni jedan novinar nije optužen zbog podstrekivanja na ratne zločine.
