Kompenzacije osnažuju žrtve rata

U pravnoj analizi, ova Asocijacija je zaključila da vlasti u BiH imaju obaveze, po nizu međunarodnih dokumenata, da omoguće žrtvama rata pristup kompenzaciji od osobe osumnjičene ili optužene da je počinila krivično djelo.

Pravna ekspertica TRIAL-a Adrijana Hanušić navodi da za žrtve kompenzacija često ima dublji značaj od prostog primanja određenog novčanog iznosa, koji nije u stanju da nadoknadi nemjerljivu štetu koja im je pričinjena.

“Dosuđivanje naknade štete u okviru krivičnog postupka ima značaj osnaživanja žrtava, njihovog integriranja u krivični postupak i identifikacije sa krivičnim postupkom, te takvo suđenje posjeduje transformativni potencijal, što trenutno nije slučaj. Time bi se također jačalo povjerenje u pravosuđe i koncept pravde, te bi dugoročno imalo potencijal efekta pozitivnog utjecaja na proces pomirenja”, ističe Hanušić.

U analizi o Sudu BiH, Hanušić navodi da iako Zakon o krivičnom postupku BiH predviđa detaljan zakonski okvir za ostvarivanje prava žrtava, uključujući žrtve ratnih zločina, na naknadu štete, u praksi se to ne koristi.

“U pravilu, sudovi samo ukratko upućuju oštećenog na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u okviru parničnog postupka, navodeći kao razlog da bi odlučivanje o zahtjevu dovelo do odugovlačenja postupka ili da je zahtjev nedovoljno određen ili potkrijepljen”, kaže Hanušić.

Ovakva praksa sudova, kako objašnjava Hanušić, naišla je na kritike Misije OSCE-a u BIH i Specijalne izvjestiteljice Ujedinjenih nacija (UN) o nasilju nad ženama, koji ističu da se u velikom broju slučajeva naknada štete može utvrditi i presudom za ratni zločin.

Kao poseban problem, Hanušić izdvaja činjenicu da žrtve koje su tokom suđenja dale iskaz kao zaštićeni svjedoci, moraju da odustanu od tog statusa, kako bi ostvarile pravo.

“Organizaciji TRIAL prijavljen je slučaj u kojem je žena koja je pretrpjela silovanje, i koja je u krivičnom postupku pred Sudom BiH dobila status zaštićene svjedokinje, po završetku postupka, podnijela tužbu Općinskom sudu u Sarajevu radi naknade štete. Općinski sud, međutim, nije prepoznao kategoriju zaštićene svjedokinje kao parnične stranke, tako da je svjedokinja morala kod notara da se odrekne zaštite, čime je ona izložila opasnosti svoju ličnu i sigurnost svoje porodice”, kaže Hanušić.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – Žrtva rata”, rekla je za BIRN da veoma mali broj žena uopšte želi da ide na parnični postupak.

“Žrtve kažu: ‘Ako ću opet ići na sud i ponovo pričati, neću ni kad bi mi dali čitav svijet.’ Jedino pristaju u slučajevima gdje je otkriven identitet i gdje žene imaju toliko snage da se opet s tim suoče. Ali većina njih neće htjeti ponovo prolaziti kroz parnični postupak”, objašnjava Hasečić.

Zbog svih navedenih razloga, Hanušić zaključuje da bi odlučivanje o zahtjevima za naknadu štete u okviru suđenja za ratne zločine ima nekoliko značajnih prednosti za same žrtve, odnosno da bi bilo jednostavnije i jeftinije.

“Vrijedi napomenuti da dosadašnja iskustva žrtava torture pokazuju da ni alternativa kroz parnične postupke protiv entiteta, a ponekad i protiv počinitelja zločina, ne predstavlja optimalno rješenje. Do sada je, naime, bila prisutna neujednačena sudska praksa u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, te neujednačena praksa Ustavnog suda BiH po tom pitanju”, navodi Hanušić.

Ona zaključuje da bi se rješenje problema žrtava u dobivanju kompenzacije trebalo naći u preciziranju zakonske obaveze sudova u toku suđenja za ratne zločine, te konsultacijama tužilaca i sudija.