Posljednja stanica – Štrpci

Za 20 putnika iz voza Beograd – Bar, stanica u bosanskom selu Štrpci bila je posljednja. S tog mjesta, 27. februara 1993. godine, odvedeni su i ubijeni.

“Kad se podsjetim na sve to, na tu prošlost, vjerujte da mi ništa nije lakše. Isto je kao i onih dana kad se to desilo”, kaže Misin Rastoder, sin ubijenog Jusufa.

Tijelo Misinovog oca i tijela još tri putnika nađena su u jezeru Perućac, na granici Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Za ostalima porodice još uvijek tragaju. Među njima je i Nail Kajević iz srbijanskog grada Prijepolja, koji traga za bratom Nijazimom.

Nakon 22 godine, Nail je uvjeren da otmica u Štrpcima nije bila slučajni čin grupe ili pojedinca, već plan za koji je znalo najviše državno rukovodstvo.

“Meni je nanijeta nepravda i ona je meni najveća, jer je moja. Možda ni ja ne bih žurio da saznam da je nečija tuđa, kako bi to rekao Meša Selimović. Ali osjećaj nikako nije prijatan – živjeti u državi gdje tvoja vojska i tvoja policija otima, a onda nastoji učiniti sve da ti to zaboraviš”, kaže Nail.

I Misin i Nail se nadaju da će posljednja hapšenja i nova traganja za tijelima ubijenih otkriti istinu o ovom zločinu.

Otmica iz voza
Brzi voz 671, putujući iz Beograda prema Baru, prolazio je kroz Štrpce, bosansko selo smješteno na granici sa Srbijom. Na uzvisini iznad sela, između dva tunela, nalazi se stanica za lokalne vozove.

Voz 671, poznatiji pod imenom “Lovćen”, na ovoj stanici zaustavio se samo jednom, 27. februara 1993.

Tog dana, grupa vojnika predvođena haškim osuđenikom Milanom Lukićem naredila je otpravniku da zaustavi voz. Oko četiri sata poslijepodne voz je stao, a vojnici su ušli i od putnika zatražili dokumente. Čitajući imena i prezimena, počeli su neke od njih izvoditi.

Nekoliko godina kasnije, na suđenju Nebojši Ranisavljeviću, jednom od vojnika iz Lukićeve grupe, utvrđeno je da je tog dana izvedeno 20 putnika.

Većina njih su bili građani bošnjačke nacionalnosti iz Srbije i Crne Gore. Uz njih, izvedeni su i Tomo Buzov, koji je iz Beograda putovao u Crnu Goru u posjetu sinu, i jedan mlađi muškarac, čiji identitet nikada nije utvrđen.

Kamionom su odvezeni do škole u selu Prelovo, nadomak Višegrada. Tu su opljačkani i pretučeni, a nakon toga dovedeni u susjedno selo Mušiće. U jednoj od spaljenih kuća su ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu.

Prisjećajući se prvih dana nakon otmice, Nail kaže kako je zajedno s drugim porodicama krenuo u potragu. Sa sjetom govori o vremenu kada je vjerovao da će država tragati za svojim otetim građanima.

“Radilo se o ljudima koji nisu bili ni vojno ni politički angažovani. Smatrali smo da će država pokušati da ih nađe, pošto su bili građani Srbije, a Srbija nije bila u ratu”, prisjeća se Nail.

Dok je Nail tragao za bratom, pedesetak kilometara dalje, u selu Savin Bor na sjeveru Crne Gore, Misin je saznao za očevu otmicu. Jusuf, koji je radio u beogradskom preduzeću “Planum”, 27. februara 1993. vraćao se kući na slobodne dane.

“Tada nije bilo telefona da bismo odmah mogli saznati za nestanak. Nakon četiri-pet dana njegov kolega je došao, donio nam njegovu platu, i tako smo saznali za otmicu. Mi smo poslije pošli u Opštinu Berane, gdje smo to prijavili, i počela je potraga”, priča Misin dok sjedi ispred porodične kuće u Savinom Boru.

Potraga bez kraja
Potraga, za koju su mislili da će trajati nekoliko dana, pretvorila se u mjesece i godine čekanja. Za to vrijeme do porodica su stizale razne glasine o otetim. Nail kaže kako se pričalo da su putnici iz voza viđeni u nekom rudniku u Srbiji.

“Mi smo formirali odbor koji je koordinirao sa vlastima. Odbor je primio Slobodan Milošević i on je – bar je to bio utisak odbora – bio raspoložen da pomogne. Došao je u Prijepolje i primio nas porodice. Rekao je da će on i država Srbija prevrnuti sve, ali da će naše, mrtve ili žive, vratiti, a počinioce kazniti”, priča Nail.

Milošević je bivši predsjednik Srbije koji je optužen za ratne zločine, ali je preminuo prije okončanja suđenja u Haškom tribunalu.

Nakon obećanja, porodice bi odlazile kućama uvjerene da će oteti biti nađeni. Tek kasnije shvatale su kako su obećanja bila samo “kupovanje vremena“, jer vlasti nisu imale namjeru da im pomognu.

Očajni, bez pomoći državnih organa, članovi porodica su protestovali, štrajkovali glađu, odlazili u Beograd… Nakon godina uzaludnog traganja počeli su prihvatati da njihovi očevi, braća i sinovi više nisu živi.

“Poslije je Filip Vujanović bio ministar policije koji je poslao telegram te nam izjavio saučešće. Onda smo shvatili konačno da ti ljudi nisu živi”, kaže Misin, pojašnjavajući da je Vujanović kao ministar policije Crne Gore poslao telegrame saučešća nekoliko godina nakon pogibije njihovih najmilijih.

Porodice u Srbiji nisu dobile ni telegram saučešća. Sve manje se govorilo o otmici, a porodice nisu imale nikakvu mogućnost da same nastave potragu.

Na suđenju Ranisavljeviću, koje je počelo 1998. godine u Bijelom Polju, saznali su detalje otmice.

“To suđenje je bilo jedna bolna činjenica. Saznali smo da to nije bio nikakav nepromišljen čin grupe ili pojedinca, već da je to bila akcija Vojske Republike Srpske koordinirana od Vojske Jugoslavije i da je za tu akciju znalo najviše rukovodstvo”, priča Nail.

Ranisavljević je 2002. pravosnažno osuđen na 15 godina zatvora zbog učešća u odvođenju putnika iz voza i ubistvima. Iako su imena ostalih učesnika od tada poznata, pravosudne institucije Srbije i BiH tek su prošle godine uhapsile 15 osumnjičenih za ovaj zločin.

Istina o Štrpcima
Vijest o ovom hapšenju kod porodica je probudila nadu da će nova suđenja otkriti istinu o slučaju “Štrpci”.

“Nadam se da će počinioci, ako ništa, biti obilježeni”, kaže Nail.

Nakon 22 godine, među građanima Prijepolja sve više se govori o slučaju “Štrpci”.

“Dugo godina je bila jedna zavjera šutnje. Država je imala cilj da se ovaj zločin zaboravi i da se ne otkriju počinioci”, priča novinar Džemail Halilagić, koji je, pišući za “Sandžačke novine”, prvi obišao porodice otetih i zabilježio njihove priče.

Obilazeći mjesta na kojima su porodice protestovale, Džemail pojašnjava kako su 90-ih rijetki javno pričali o zločinima nad Bošnjacima.

“Ipak, zahvaljujući tome što je prodiralo u javnost, saznala se istina za Štrpce i druge zločine”, kaže on.

Spomenik simbolično postavljen na obali rijeke Lim, sa uklesanim imenima devet ubijenih građana Prijepolja, jedini je podsjetnik na zločin u Štrpcima. Općinske vlasti nisu dozvolile da se na ovom mjestu uklešu imena i stradalih koji nisu građani Srbije.

Porodice iz Crne Gore još uvijek čekaju odobrenje za podizanje spomenika u Bijelom Polju.

Od februara 1993. životi porodica posvećeni su traganju. Nakon 22 godine, i Nail i Misin imaju istu želju – da se ono što su oni doživjeli više nikada ne ponovi.

“To su bili nevini ljudi koji su se vraćali s poslova, koji su išli da zarade parče hljeba da bi prehranili svoje porodice. Ti ljudi nisu apsolutno bili krivi da im se desi da neko zaustavi voz i kaže ‘biljeg je tvog imena taj i taj, i treba da te uništim da ne živiš više’. Da se to više nikada ne ponovi”, Misinova je poruka.