This post is also available in: English
Jedna od naših sagovornica kaže da joj je brak nakon preživljenog seksualnog nasilja bio kao drugi logor.
“Brak je bio još jedna vrsta logora. U logoru u kojem sam preživjela silovanje bila sam 20-ak dana.
Zlostavljanje u braku, fizičko i psihičko, trajalo je duže… duži logor…”, prisjeća se sagovornica koja je u vrijeme silovanja imala 15 godina.
Branka Antić-Štauber, direktorica Udruženja “Snaga žene”, pojašnjava da se u 90 posto slučajeva osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje susreću s nasiljem u porodici.
“Muškarci najčešće nisu u stanju da se suoče sa činjenicom da je njihova žena pripadala nekom drugom bez obzira što je to bio nasilan čin”, kaže Antić-Štauber.
Neuropsihijatri upozoravaju da se žrtve nalaze u začaranom krugu nasilja u porodici, osjećajući da su izgubile kontrolu nad vlastitim životom i da su uhvaćene u zamku. Razlozi ostajanja u vezi sa nasilnim partnerom su najčešće ekonomska ovisnost i tradicionalno gledanje na razvod braka.
Kada nemaju šta izgubiti, kažu stručnjaci, žene tada progovore. Postoje mehanizmi koji uključuju liječenje počinitelja nasilja ili osnaživanje žene, tako da se problem nasilja u porodici riješi ili razvodom ili pomirenjem.
Podrška u početku
Tokom 1992., kao 15-godišnjakinja, silovana je po napuštenim bošnjačkim kućama u Bratuncu. Nakon što je izašla iz logora, upoznala je muškarca, svog budućeg muža. Ispričala mu je šta je preživjela tokom ratnog perioda, i kaže da joj je bio podrška nekoliko mjeseci.
Nakon ulaska u brak, stanje se, priča naša sagovornica, promijenilo. Počeo ju je maltretirati i fizički i psihički. Odbijao je povjerovati da je preživjela seksualno nasilje, govoreći da je ona to htjela.
“Iz dana u dan je trajalo to provociranje i maltretiranje. Dosta puta sam mislila da oduzmem sebi život. Vraćale su mi se slike na ono što sam preživjela u logoru”, prisjeća se ona.
Prema njenim riječima, udarao ju je i kad je bila u devetom mjesecu trudnoće, nogama u leđa.
Nakon šest godina u braku, ističe, nije više mogla trpjeti i “krenula je ili da preživi ili umre”.
Razvela se, a nakon toga je zatražila liječničku pomoć. Prisjeća se da nije imala od čega živjeti. Počela je čistiti po kućama kako bi prehranila djecu. Bivši muž joj je prijetio, ali, kako kaže, izborila se, i prijetnjama je došao kraj.
Sličnu sudbinu dijeli i Brčanka koju su 1992. godine silovala trojica vojnika. Nekoliko godina nakon silovanja, Brčanka je upoznala svog budućeg muža. Ispričala mu je šta je preživjela.
“Nakon nekoliko godina braka, počeli su problemi. Govorio je da sam kurva, kako sam ja to radila dobrovoljno. Ubjeđivala sam ga da nisam svojom voljom… On je svjestan toga, ali želi da me povrijedi”, priča Brčanka koja se i danas bori da sačuva brak.
Prema njenim riječima, muž joj je hodao i s drugim ženama, opijao se, i nekad se vrati u pola noći, istjera je iz kuće zajedno s djecom, potom oni hodaju po ulici i onda se ponovno vrate.
“On koristi svaku priliku da bi mene ponizio. Ja se i ne bunim, neću mu ništa ni reći…”, kaže, ističući da to što imaju nije brak, ali da ona nema gdje otići.
Bježanje i vraćanje
Djeca, kako naglašava, neće da ostanu bez nje. U “sigurnu kuću” ih, prema njenim riječima, ne može odvesti jer su sad već odrasli.
“Nekada s jednim djetetom pobjegnem.. Ali tuče i djecu. Jednom mi je djetetu zgulio lice jer me je branilo”, prisjeća se Brčanka.
Prema neuropsihijatrici Amri Delić, nakon nasilnog incidenta dolazi do faze pomirenja, koja je puna obećanja da se nasilje neće nastaviti. Međutim, nasilničko ponašanje se kontinuirano ponavlja i žene ostaju u tom krugu.
“Da bi izašla iz kruga nasilja, žrtvi je najpotrebnije osigurati bezbjednost. Ona treba da zna da ima oko sebe zajednicu koja je podržava. U zajednici postoje ‘sigurne kuće’, službe kojima se može obratiti”, kaže Delić.
Teufika Ibrahimefendić, terapeutkinja iz nevladine organizacije “Vive žene”, ističe da je više razloga zašto žene ostaju u vezi sa nasilnim partnerom, a neki od njih su ekonomska ovisnost i tradicionalno gledanje na brak.
“Pristup tim ženama koje su žrtve nasilja mora biti vrlo osjetljiv. Ne treba postavljati pitanja iz nekog vlastitog osjećaja, stava ili radoznalosti, zašto se nisu razvele prije i slično”, kaže Ibrahimefendić.
Terapeutkinja Sabiha Husić iz “Medice” navodi da jedan od razloga zašto žene ne progovaraju o nasilju jeste što se smatraju već obilježenima nakon što su preživjele teške traume u ratu.
“Kada nasilje postaje nepodnošljivo i kada nemaju šta izgubiti, odluče se da progovore”, kaže Husić.
Antić-Štauber spominje slučajeve u kojima su silovane žene izvršile samoubistvo 20 godina nakon počinjenja djela jer su bile izložene “produženom fizičkom i psihičkom nasilju u porodici.
U BiH postoji devet “sigurnih kuća” u koje žrtve s djecom mogu biti smještene kao u privremeno utočište. Ibrahimefendić pojašnjava da u “sigurnu kuću” mogu primiti žensku djecu bez obzira koliko godina imaju, te mušku djecu do 12 godina. Također, postoje i izuzeci, ovisno o tome ko je trenutno smješten u “sigurnoj kući”.
Postoje i SOS telefoni na koje mogu pozvati pomoć, tako da se mogu obratiti policiji, centrima za socijalnu pomoć i zdravstvenim ustanovama.
