Krvavi snijeg na Alipašinom Polju

Sjećanja se bude i kod Muhameda Kapetanovića, koji je imao devet godina kada je teško ranjen dok se sankao s drugom u blizini zgrade.

“Sjećam se, kad sam se okrenuo, vidio sam da mu je glava odrubljena i da je krv izlazila po snijegu. Bilo je strašno. I sad kad se sjetim, baš kao iz nekih horor filmova, samo što je bila stvarnost”, opisuje Muhamed Kapetanović smrt svog druga Danijela.

Istog dana kada je ubijen Danijel, stradalo je još petero djece, u dobi od četiri do 13 godina. Tada je šestero djece teško ranjeno.

Prema podacima Udruženja roditelja, u opkoljenom Sarajevu ubijeno je 1.600 djece. Najviše ih je poginulo tokom igre, od granata i snajpera. Još uvijek niko nije krivično odgovarao zbog ispaljivanja granata na Sarajevo.

Stručnjaci kažu da je gubitak djeteta najveća trauma koju roditelj može da doživi, pa im savjetuju da potraže pomoć, uz razne psihoterapijske metode.

Puknuta žuta čizma

Sunčan, naizgled miran dan 22. januara 1994. izmamio je dječake i djevojčice na Alipašinom Polju na sankanje. Od nekoliko granata ispaljenih s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) život je izgubilo šestero djece.

Najmlađa žrtva zvala se Jasmina Brković. Imala je četiri godine. Tog dana poginula je i njena sedam godina starija sestra Indira. Poginula su i četiri dječaka – osmogodišnjak Mirza Dedović, devetogodišnji Admir Subašić, desetogodišnjak Danijel Jurenić te najstariji među njima, trinaestogodišnji Nermin Rizvanbegović.

Kapetanović kaže kako se tog popodneva mnogo djece sankalo u blizini njegovog haustora. Kada je pala prva granata, djeca su, prisjeća se Kapetanović, pokušala pobjeći u zgradu, ali ih je zaustavila druga granata.

“Nisam čuo nikakav zvuk, samo jednu veliku toplinu i odbacilo me u vazduh. Pao sam na zemlju. Imao sam jako zujanje u ušima. Probao sam opet da ustanem, međutim pao sam. Pogledao sam svoju nogu, vidio sam da je čizma bila – imao sam žute čizme – pukla skroz u predjelu pete”, prisjeća se Muhamed, koji je tada izgubio dio noge.

Muhamedov otac Hamed Kapetanović kaže da je ranjavanje sina i druge djece vidio s prozora. Njegova supruga doživjela je šok, te se pokušala baciti s jedanaestog sprata jer je mislila da je Muhamed mrtav.

“Vidio sam kako ih granata pobaca. Ustvari, tu je bio veliki dim i plamen od velike granate. Čula se velika vriska djece. (…) Dolje kad sam došao, vidio sam da ga jedan komšija drži na rukama, noga mu visi, puno je ranjen. I vidio sam još drugih – da su tijela raskomadana”, opisao je Hamed Kapetanović.

Nekoliko komšija povezlo je ranjenu djecu do Dobrinjske bolnice, gdje im je ukazana prva pomoć.

Prekinuto djetinjstvo

Barbara Jurenić, majka ubijenog Danijela, prisjetila se kako je njen sin izišao na sankanje sa sestrom Ivanom. Ona se ubrzo vratila jer joj je bio mokar skafander, pa su joj roditelji zabranili da ponovno ide vani.

“Čujem vrisku djece, sve ja to čujem. Koliko je trajalo da popadaju geleri, ja sam sišla dolje na trotoar. Pogledam – djeca poredana i baš taj mali Muhamed što je ranjen bio je gore u ćošku, detonacija ga je odbacila. Prilazim dvojici braće, Admir i Elvir, pitam gdje mi je sin Danijel. Kaže jedan: ‘Evo ga tu dolje.’ Pogledam – on leži potrbuške, bez glave”, prisjeća se Jurenić.

Za braću Admira i Elvira kaže da su bili ranjeni i da su odvedeni na liječenje u Italiju. I Muhamed je, nakon mjesec i po boravka u sarajevskoj bolnici na Koševu, nekoliko puta operisan u Italiji.

Sudbinu Danijelove mame dijeli i bračni par Esad i Zehra Subašić. Njihov sin Admir nije uspio pobjeći u haustor kada je pala prva granata tog 22. januara 1994. godine. Ubijen je zajedno s drugom djecom.

Zehra Subašić kaže da joj je jedina želja da se sretne sa onim ko je tog dana ispalio granatu na Alipašino Polje. “Voljela bih vidjeti tog čovjeka i susresti se s njim, da ga pitam ima li on svoju djecu i porodicu. Niti su bili vojnici, niti borci, već dječaci i djevojčice”, kaže Subašić.

Zbog zločina počinjenih u Sarajevu, u Haškom tribunalu osuđen je Stanislav Galić, na doživotnu kaznu, i Dragomir Milošević, na 29 godina zatvora. Presudama je utvrđeno da su vodili kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja s ciljem širenja terora među građanima Sarajeva.

Zbog granatiranja i terorisanja građana Sarajeva, u Haškom tribunalu sudi se i nekadašnjem visokom rukovodstvu Republike Srpske – Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Nepravosnažna presuda Karadžiću očekuje se u oktobru ove godine, a Mladiću u martu 2017.

Podrška i pomoć

Admirova mama, kao i većina drugih roditelja, teško se nosi sa svojim gubitkom. Zdravlje joj je loše, koristi lijekove za smirenje i pritisak, a godišnjica Admirove smrti izaziva joj bol.

Neuropsihijatrica Alma Bravo-Mehmedbašić kaže da je gubitak djeteta najveća trauma koju roditelj može doživjeti.

“Ratni gubitak djeteta, gdje je dijete ubijeno vatrenim oružjem ili bilo kako da nije prirodna smrt u pitanju, kod roditelja mogu imati razna osjećanja krivice, što su dijete pustili, što nisu bili uz njega, što su oni preživjeli, kao jedno osjećanje krivice preživjeloga”, navodi Bravo-Mehmedbašić.

Ona savjetuje da svaki roditelj treba potražiti pomoć stručnjaka, uz razne psihoterapijske metode.
Danijelovoj mami je, neposredno nakog gubitka, puno pomogla komšinica koja je psiholog. Snagu za život pružala joj je kćerka Ivana, a ponovo se počela smijati nakon rođenja unuke Mije Doris.

“Kad god čujem dječake da igraju lopte pod prozorom ili kada pada snijeg, mislim koliki bi on danas bio. Poredim ga s tim mladićima. Sigurno bi imao svoju porodicu”, kaže Danijelova mama.

U neposrednoj blizini sarajevskog groblja gdje su sahranjeni Danijel i Admir, Muhamed je započeo svoj novi život. Danas je reprezentativac BiH u sjedećoj odbojci. Kaže da mu ništa ne čini veću sreću nego kada stoji na tronu i gleda podizanje zastave Bosne i Hercegovine. Ipak, svaki snijeg i dječije sankanje mu vrate bolna sjećanja na 22. januar 1994. godine.