Članak

Nepovratno uzet dio života

26. Decembra 2014.00:00
Nakon mjeseci provedenih u pritvoru, godina na suđenju, ipak neki optuženi bivaju oslobođeni krivice za ratne zločine. Pokušavaju ponovno živjeti “normalno”, ali kažu da im je suđenje uzelo dio života i ne može se zaboraviti.

This post is also available in: English

Osman Brkan, Stipe Žulj i Srpko Pustivuk su pravosnažno oslobođeni krivice za zločine počinjene u Blacama kod Konjica, Kupresu i Ilijašu.

Oni kažu da im je bilo jako neugodno kada su saznali za istrage, a poslije i kada su optuženi. Prije svega, kako ističu, trebali su objasniti porodici, posebno djeci, šta se desilo.

“Kada sam optužen, porodica je to jako teško primila. Sin je izgubio godinu u školi, a kćerka počela mucati i mokriti u odjeću”, kaže Žulj, napominjući da mu je posebno bilo teško jer je radio u policiji a pritvoren je sa optuženima za drogu, kriminalcima i lopovima.

Osim poremećenih porodičnih odnosa, kažu, imaju problema s narušenim zdravljem te s finansijama, jer najčešće ostanu bez posla kada budu optuženi.

Psiholozi smatraju da izlazak iz procesa, ukoliko nisi kriv, automatski daje snagu da shvatiš da si se izborio za sebe i da je pravda na tvojoj strani.

Važeći zakon propisuje naknadu za oslobođene koji su boravili u pritvoru. Ukoliko nisu boravili u pritvoru, nemaju mogućnost naknade štete od države.

Velika haranga

Stručnjaci smatraju da je sudski postupak sam po sebi stresan za sve strane u postupku, pa samim time i za optužene. Osim žrtava, kažu, i optuženi mogu doživjeti traumu, te se ona može odraziti na njihovu bližu okolinu.

“Radio sam u policiji, a neke kolege su pozivane da daju izjave o meni. Pitali su me šta se dešava. Komšije su mi također govorile da su ispitivane o meni. Tako sam saznao za istragu. Osjećao sam se neugodno”, kaže Pustivuk.

Prema njegovim riječima, kolega je savjetovao svjedoke šta da govore kako bi ga optužili.

“Shvatio sam da je to sve jedna velika haranga, što se na kraju i ispostavilo”, smatra Pustivuk.

Žulj kaže da je teško podnio vijest da je optužen. Oko sto ljudi, kako kaže, bilo je uz njega, ali je bilo i neprijatelja.

Brkan, koji živi u selu Gušća kod Konjica, kaže da je nekim komšijama bilo drago zbog njegove optužbe, a neki su se grozno osjećali.

“Godinu dana sam bezveze hodao, a kriv nisam”, priča Brkan.

Psiholog Ismet Dizdarević kaže da optužene osobe smiraj obično pronalaze u krugu svojih porodica.

“Bez obzira da li je kriv ili nije, u okviru porodice i prijatelja nije kriv. Vjerovatnoća je da u tim porodicama neće biti osude. Kada su zaista i krivi, automatski ih porodica prihvata i doživljavaju satisfakciju”, kaže Dizdarević.

Pustivuk smatra da je njegov najveći uspjeh bio da su njegova djeca povjerovala da nije kriv, te što je njegova supruga uz njega ostala cijelo vrijeme.

“Na moju djecu je to ostavilo velike traume. Teško je dokazati da niste nešto uradili za šta vas se tereti. Kasnije su mi djeca rekla: ‘Tata, mi nismo vjerovali da si to ti.’ Neki mediji su pisali da sam ubijao… To nisu nimalo lijepe stvari”, naglašava Pustivuk.

Advokat Slavko Ašćerić kaže da se ponekad osjećao kao doktor ili psiholog radeći s klijentima optuženima za ratne zločine.

“Neki su doživjeli velike traume. Pet ili šest godina su okarakterisani kao zločinci, a niko ne razmatra to što su oslobođeni”, navodi Ašćerić, ističući da su se neki od klijenata razvodili od supruga.

Nakon optužbe za ratne zločine, okrivljene osobe obično ostaju i bez posla.

“Radio sam kao policajac i kada sam uhapšen, suspendiran sam. Bio sam u kreditu, živjeli smo od 200 maraka. Skupljala se pomoć za moju porodicu. Ne bih mogao platiti sve…”, kaže Žulj.

Brkan naglašava da nije nigdje radio, ni on, ni supruga. Da bi došao na suđenje, ističe, posuđivao je novac.
Pustivuk kaže da je tokom suđenja njegova porodica živjela od njegove penzije, te mu je punica čistila i kuhala, i tako su preživljavali.

“Nisam mogao naći posao. Ljudi su mi otvoreno govorili: ‘Mi se bojimo, ti si optužen, imat ćemo problema’”, prisjeća se Pustivuk.

Borba za sebe

Dizdarević kaže da svakom čovjeku koji je optužen za bilo šta nije prijatno, a interesantno je da i okolina reagira loše na ocjene suda.

“Kada se uspostavi da je ta osoba zaista nevina i da je krivo optužena, velika je vjerovatnoća da će bliža i šira okolina biti presretne”, kaže Dizdarević.

Presretni su bili i Žulj i Brkan i Pustivuk kada su oslobođeni.

“Krivo mi je jedino zašto Tužilaštvo prave krivce ne procesuira. Svima nam je bilo drago kad sam oslobođen. Komšije kažu da nisu vjerovale da će sud postupiti ispravno”, priča Brkan.

Dizdarević kaže da ako iz procesa izađeš da nisi kriv, to ti automatski daje snagu da shvatiš da si se izborio za sebe i da je pravda na tvojoj strani. Ukoliko oslobođeni nastavi patiti, Dizdarević kaže da nešto nije u redu sa odnosom te osobe prema odluci suda.

“Oni koji su izišli kao slobodni često su presretni jer su dokazali svojim umom i snagom da nisu krivi”, zaključuje Dizdarević.

U odnosu na žrtve, on smatra da nema velikih psiholoških posljedica po optužene ako budu oslobođeni.

Dok pokušavaju da žive “normalne živote”, oslobođeni traže naknadu od države za boravak u pritvoru.

“Tužio sam, i godinu i po dana čekam odštetu od države. Pravda je spora. Trebali bi mi isplatiti 50 maraka za svaki dan proveden u pritvoru”, kaže Pustivuk, koji je u pritvoru bio godinu i po dana.

I Žulj čeka naplatu zbog boravka u pritvoru, u kojem je bio godinu i po dana.

Unatoč svemu, Pustivuk misli da njegov život nikada više neće biti isti, ali je zahvalan što mu je porodica na okupu, Brkan se nada boljem zdravlju i lakšem životu, dok Žulj kaže da se, zahvaljujući vjeri, njegov i život njegove porodice polako normalizovao.

Džana Brkanić


This post is also available in: English