This post is also available in:
Žarko Krsmanović je ispričao kako je 19. jula 1992. ranjen nedaleko od sela Kočarim (općina Višegrad), nakon čega je, zajedno sa optuženim Rackovićem, prevezen u Dom zdravlja.
“Kad su mene unijeli u kombi, Racković je već bio tu. Ja sam bio teže ranjen, a on lakše. Držao se za ruku i govorio da ga boli”, kazao je Krsmanović, dodavši da su odvezeni u Dom zdravlja, gdje ih je kao dežurni ljekar primila svjedokova sestra.
Krsmanović je rekao da optuženog poznaje od prije rata kao roditelja svojih učenika.
Racković je optužen da je, kao pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), od maja do kraja augusta 1992. godine učestvovao u napadima na bošnjačka sela, zatvaranju, mučenju, prisilnim nestancima osoba na području Višegrada, te silovanju.
Neke od nezakonito uhapšenih osoba, kako smatra Tužilaštvo BiH, nikada nisu nađene, a tijela pojedinih civila ekshumirana su 2000. godine na lokaciji “Slap” u Žepi.
I drugi svjedok Odbrane, Stanimir Zečević, kazao je kako je optuženi u julu 1992. godine ranjen.
“Nakon tog ranjavanja nisam ga vidio mjesec i malo jače. Poslije je opet ranjen na Donjoj Lijesci kada je bio napad”, rekao je on.
Zečević je izjavio da je nakon odlaska Užičkog korpusa s područja Višegrada u maju 1992. počela mobilizacija, te da je on raspoređen u Četvrtu četu. U toj jedinici je, kako je dodao, bio i optuženi.
On je naveo da je 1992. išao i u selo Orahovce, gdje je trebalo “da pomjere liniju”, kada je kod prodavnice u tom selu vidio Rackovića. Svjedok je kazao da je nakon toga otišao na Zaglavak, gdje je bio oko 40 dana.
Svjedok Odbrane Nenad Trifković je rekao da je s optuženim radio u firmi “Granit”, a da je Racković bio pomoćnik na građevinskoj mašini. Kazao je kako Racković nije imao položen vozački ispit, niti ga je ikada vidio da vozi auto.
I on je izjavio da je Racković tokom rata bio ranjen, te da se nakon ranjavanja dugo liječio.
Suđenje se nastavlja 10. decembra.
