Zid šutnje o zločinima u Bileći

Na području općine Bileća u prvoj godini rata zatočeno je i zlostavljano više od 2.000 bošnjačkih i hrvatskih civila. Unatoč tome, 22 godine kasnije samo jedna osoba je osuđena za zločin počinjen na području te općine u istočnoj Hercegovini.

Gubljenje povjerenja u rad pravosudnih institucija je samo jedan od razloga što se preživjeli sve više odlučuju na šutnju. Također, kao razlog zašto ne pričaju o tome navode i prijetnje koje im se upućuju, odnosno strah za vlastiti život.

“Trebaš znati šta ćeš pričati, ti si uvijek na dohvat ruke. Šuti i gotovo. Samo možeš imati još više posljedica”, prepričao je prijetenje zaštićeni svjedok A-1, naglasivši da ih je prijavio Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Unatoč prijavama nadležnim istražnim institucijama, još uvijek ne postoji ni jedna optužnica za prijetnje upućene svjedocima.

Potres mozga od udaraca

Na području općine Bileća tokom rata formirano je više zatočeničkih objekata, među kojima su bile Kasarna, Stanica javne bezbjednosti (SJB) i Đački dom. Kroz te objekte prošlo je više od 2.000 bošnjačkih i hrvatskih civila koji su hapšeni i zatvarani.

Mujo Tucaković je ispričao da je uhapšen krajem aprila 1992. na području Čapljine i nakon toga zatvoren u Kasarni u Bileći, gdje je bio do sredine augusta iste godine.

“Udarali su me vojničkim čizmama, drvenom i električnom palicom po leđima, glavi, nogama… To je njihovo iživljavanje bilo veliko”, kazao je Tucaković, dodavši da mu je od premlaćivanja oštećen vid.

Svjedok A-1 ispričao je da je u junu 1992. godine zatvoren u Đački dom u Bileći. Tu je, kako tvrdi, bio oko mjesec dana, pa je prebačen u zgradu policije, gdje je bio još pola godine.

“Prvu noć kada sam doveden ruku vezanih bodljikavom žicom, udaran sam nogama, rukama i željeznim šipkama. Lomili su mi ruku i nogu. Imao sam potres mozga”, prisjetio je svjedok, istaknuvši da mu je najveće poniženje bilo kada je natjeran da “liže WC”.

Prema njegovim riječima, tom WC-u se nije moglo prići jer je nuždu u njemu vršilo 60 ili 70 vojnika.

“Natjerali su me da golim rukama čistim onu rupu, nakon toga da saperem, a onda da ližem”, ispričao se svjedok kojem je dodijeljen pseudonim A-1.

On je rekao da je tokom zatočeništva proveo 123 dana u samici, odakle su ga jedne noći odveli u kancelariju, gdje su mu oči poprskali sprejem, od čega je oslijepio.

Za osobe koje su ga privele, te fizički i psihički zlostavljale, svjedok A-1 je kazao da ih poznaje odranije. Jedan od razloga zašto je tražio zaštitne mjere na suđenju, kako je rekao, jesu prijetnje koje je dobijao putem telefona.

A-1 je svjedočio na suđenju Goranu Vujoviću, Miroslavu Duki i Željku Iliću, optuženima za zločin počinjen u Bileći. Prema optužnici Tužilaštva BiH, Vujović i Duka su omogućili i organizovali zatvaranje civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u zgradu SJB-a i Đački dom u Bileći, gdje su zatvorenici zlostavljani, mučeni i ubijani. Ilić je optužen za fizička i psihička zlostavljanja, mučenja i ubistva.

Na ovom suđenju svjedočio je i Edin Bajramović, koji je također prijavio da je dobijao prijetnje.
Predsjedavajuća Sudskog vijeća Minka Kreho kazala je 19. augusta da je Sud obaviješten kako je svjedok Edin Bajramović prijavio da je primao prijetnje.

“Ističe da je putem telefona primao prijetnje vezano za njegovo svjedočenje i to protiv drugooptuženog Duke. Prvi i drugi put je prijetnje prijavio Državnoj agenciji za istrage i zaštitu”, rekla je Kreho.

Na suđenju je Bajramović kazao da ga je Duka u drugoj polovini 1992. godine zlostavljao u SJB-u Bileća.

“Dida, sad ću ti slomiti nos, da se sjećaš mene uvijek kada se pogledaš u ogledalo”, prenio je svjedok Dukine riječi.

Svjedok Bajramović je rekao da mu je Duka slomio nos još dva puta, te da mu je, nakon što su ga pretukli policajci, slomljeno još sedam rebara.

Prijetnje svjedocima

Uprkos tome što je preživio i prijetnjama koje je dobio, Bajramović je istakao da i dalje želi javno govoriti.

“Nema veze što meni prijete. Želim da kažem javno šta sam preživio. Kad zna Bog, neka zna i narod”, rekao je Bajramović.

Za razliku od njih, neki svjedoci ne žele javno govoriti o onome što su preživjeli.

Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata, kazao je da je u logorima u Bileći bilo zatvoreno oko 60 civila hrvatske nacionalnosti, većinom iz Stoca, koji su najmanje tri puta davali izjave istražnim organima.

“Nakon davanja izjave niko im nije dao povratnu informaciju šta je bilo sa izjavama, niti je bilo ko šta poduzeo. Zbog toga smatraju to gubljenjem vremena. Prisjećanje na te dane im čini retraumatizaciju i ne žele govoriti o tome”, rekao je Kvesić.

Uz to, dodao je Kvesić, nekoliko dana poslije davanja izjave preživjeli ne mogu spavati jer imaju psihičke poteškoće.

Prema izjavama logoraša, rekao je Kvesić, poznato mu je da je bilo seksualnog zlostavljanja, ali o tome niko ne želi govoriti.

“Znam za jedan slučaj da su ženu postavili na sto i tjerali zatočenike da se nad njom iživljavaju. Zatočenici su morali vršiti seksualno nasilje nad njom, a svi oni koji nisu mogli to uraditi bili su žestoko fizički maltretirani”, kazao je Kvesić.

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH, rekao je da o zločinima u Bileći postoji zid šutnje kod određenog broja svjedoka.

“Imamo problem s ljudima koji su doživjeli torture, silovanja i mučenja, da li će o tome govoriti i svjedočiti. Nakon svjedočenja su prepušteni na milost i nemilost organizovanim i neorganizovanim grupama i institucijama, kao što su bili prepušteni i 1992. godine”, kazao je Mešković.

Unatoč tome što ne opravdava šutnju, Mešković je naglasio da potpuno shvata zabrinutost svjedoka za sebe i porodicu.

Za zločine u Bileći do sada je u Sudu BiH osuđen Krsto Savić, bivši načelnik Centra službi bezbjednosti (CSB) Trebinje. Savić je osuđen na 17 godina zbog zločina počinjenih u Bileći, Nevesinju, Gacku i Kalinoviku.

Prema podacima Tužilaštva BiH, u toku je istraga protiv 12 osoba za zločin počinjen u Bileći. A kada su u pitanju prijetnje svjedocima, još uvijek ne postoji ni jedna optužnica.