Zločin preko granice

Primjer zatvaranja bosanskohercegovačkih državljana, gdje su najviše mučeni, prebijani i seksualno zlostavljani, jesu logori u Republici Hrvatskoj – “Lora” u Splitu i Krstinja na području Karlovačke županije.

Za ono što su preživjeli još nisu dočekali pravdu. Bivši zatočenici kažu da su spremni da putuju i svjedoče, ali više od 20 godina čekaju sudski poziv.

“Mene su spajali na struju, kopčali čelične štipaljke, pa te ispituju ‘jesi li ti ovo’, ‘jesi li ti ono’… Kad pritisne taster, onda nisam znao ništa dok ne prođe koji trenutak pa se osvijestiš. Pitaju te znaš li šta si pričao. Bilo je sapatnika koje su kopčali za polni organ”, kaže Borislav Hamović.

On je sa trebinjskog ratišta u maju 1992. godine odveden u “Loru”, koja je formirana na prostoru nekadašnje luke Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Splitu. Tu je od 1992. zatvarano uglavnom srpsko stanovništvo.

“Prvi dan i prve batine vjerujte da je trebalo izdržati. Narednih dana se i ne sjećam… Ja sam bio modar, gore od ovih pantalona. Kad je došao Crveni krst, rekao sam im da sam pao kod kreveta”, kaže Hamović.

Dobrivoja Bojovića, tadašnjeg pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), Hrvatska vojska (HV) takođe je odvela s područja Trebinja. Dok nije doveden u Split, premlaćivan je u Dubrovniku i Metkoviću.

“Došla su iz luke dubrovačke tri vojna policajca, ne znam ih. Odveli su me barkom, možda nekih 50 metara od mora. Ja bukvalno nisam dohvatio do zemlje, sve su me s noge na nogu oni šutali do mora. Slomili su mi nos, udarali me kundakom u čelo. Pukla glava, nos, krv me oblila”, prisjeća se Bojović.

Kaže da su ga, tako polomljenog, stavili u gepek automobila i odvezli u Metković, gdje je sedam dana svakodnevno dobijao batine, da bi potom bio odvezen u “Loru”. 

“Odveli su me u komandu da dam navodno izjavu. Onaj neki vojni policajac, komandir, nije bio u stanju da uzme izjavu… Upalo je njih pet do šest i bacili su me na pod. Ja sam bio sav u krvi. Jedan od njih je donio gitaru. Iznad mene svira i viče meni da ližem krv”, kaže Bojović.

Zatočenici iz “Lore” navode da su tokom boravka u ovom logoru smršali 30 do 40 kilograma. Ismetu Ovčini, koji je zarobljen na bilećkom ratištu, u najlošijim uspomenama ostali su glad i težak rad.

“Bili smo željni hljeba prvih dana… Gonili su nas u minsko polje da beremo travu. Radili smo puno”, kaže Ovčina.       

Gubljenje svijesti od batina

Na drugom kraju zemlje, na području Velike Kladuše, pripadnici Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NO APZB) 1994. godine su zarobljavali civile i pripadnike Armije BiH (ABiH).

Emin Rahanović, Rasim Gračanin i Zuhdija Alagić bili su u logorima pod kontrolom Narodne odbrane, koji su ih kasnije predali snagama Republike Srpske Krajine na prostoru Hrvatske.

Zuhdija Alagić se sjeća kako su prvo bili zatvoreni u lovački dom nedaleko od Petrove gore u Hrvatskoj, gdje je, kad je dovezen, već bilo oko 80 zarobljenika.

“Oni su nas iz kamiona istresli. Jedno dva sata smo bili vani, držali ruke u zraku. Ne smiješ se nasloniti na zid, ne možeš više… Onda smo svi išli na sprat i skidali se do gola. Što si imao od novaca, neki važniji dokumenti, satovi, prstenje, lančići – sve je uzimano”, kaže Alagić.

Rasim Gračanin takođe opisuje kako im je bilo naređeno da se skinu.

“Bilo je više oficira tu u sobi. Gledali su jesmo li obrezani i pravili zapisnike – ‘ovi su obrezani, ovi nisu’. Vjerovatno su po tome znali da smo muslimani i zvali nas mudžahedinima, Alijinim vojnicima”, kaže Gračanin.

Zatočenici iz Velike Kladuše ističu da im je najgore bilo dok su bili zatvoreni u Krstinji, gdje su premlaćivani, mučeni, ponižavani i seksualno zlostavljani.

“Bilo je ispitivanja, malo je bilo u početku neke tuče. Sve je to bilo za zanemariti. Onda se odjednom počelo klupko odmotavati, sve gore i gore. Sjećam se kad su izveli policajca Hazima Begića i Džila, ne znam kako mu je ime. Dali su im palice da tuku jedan drugog. A oni, ne razmišljajući šta se može desiti, počeli su tući policiju. Onda su ih oni satrali. Komadi lica su visili, usireno, oči duboke, nateklo…”, prisjeća se Alagić.

Rahanović kaže da ih je bilo stotinjak i da su izvođeni u druge prostorije, gdje su dobijali batine.

“Meni ovaj jedan donio pištolj, tačno ruku u čelo, da me ubije. E onda mi je bilo najteže, tada sam se najviše prepao”, kaže Rahanović.

Gačanin se prisjeća kako su od batina gubili svjest.

“Svjestan jesi ispočetka, a poslije se izgubiš. Onda te ne boli. Dok si svjestan, boli. Onda tuku nogama, šakama. Kada padneš sa stola, onda udaraju čizmama. Mislim da su četvorica bila zadužena za tuču, da rade šta hoće”, navodi Gačanin.

Šamar kao predjelo

Zatočenici iz “Lore” ne mogu da zaborave mučenja i fizičko nasilje koje su uspjeli preživjeti.

Dobrivoje Bojović ističe da ga je od batina boljela kosa na glavi i da je najsretniji bio kad su ga izveli na strijeljanje.  

“Njima je bilo dosadno, cijelu noć su tu i šta će nego te izvesti i maltretirati. Postroje nas s jedne strane i – šamaranje. Šamar ti je predjelo… Najgore je bilo kad su uveče doveli žene i dali im palice, po po čitavu noć nas udaraju. Ne samo što udaraju nego im moraš reći: ‘Hvala, sinjorina, dođite nam opet’”, prisjeća se Bojović.

Ismet Ovčina kaže da se više ne sjeća najbolje zlostavljanja u “Lori”, ali ističe da više nikada ne bi otišao u Split.

“Kad vidim ovdje da prođe auto da piše ‘Lora’, ja se sav naježim. Nema sile da bih ja otišao dole u Split”, kaže Ovčina.

U javnosti skoro da nema podataka o zločinima koji su u Krstinji počinjeni nad zatočenicima iz Velike Kladuše. Za ova djela još nisu pokrenuti pravosudni postupci.

Pred pravosuđem Hrvatske prije nekoliko godina okončano je suđenje za dio zločina počinjenih u “Lori” nad civilima zarobljenim do aprila 1992. godine.

Vukan Kovač, predsjednik sekcije logoraša za istočnu Hercegovinu, kaže da već godinama čekaju početak suđenja u takozvanom predmetu “Lora 2”, gdje je još 2009. podignuta optužnica.   

“Tražili smo pomoć od državnih organa računajući da bi krovna država trebala da nađe načina da pomogne građanima da zaštite svoja prava. Najviše nam je pomogao Dalmatinski komitet. Mi smo morali da angažujemo advokata u Hrvatskoj, ali to se treba riješiti međudržavnim ugovorima. Nikad nismo dobili satisfakciju”, ističe Kovač.  

On naglašava da bi za svakog ko je doživio patnje u logorima bila satisfakcija da odgovara onaj ko je učinio loše djelo.

“Ali, to je politika. Bojim se da će čekati”, smatra Kovač.