This post is also available in:
Svjedok Rajko Mrkaja je kazao da je početkom rata bio u kući u Hadžićima. Uhapšen je, kako je rekao, 29. maja 1992. i odveden prvo u logor “Silos”, potom u Krupu, a u februaru 1993. godine, zajedno sa još desetak zatočenika, na planinu Igman.
“Došao je kamion na kojem je pisalo ‘Allahu ekber Zulfikar Ališpago’ i prebačeni smo na planinu Igman. Smješteni smo u atomsko sklonište. Na Igmanu sam proveo dva mjeseca”, naveo je svjedok koji je putem videolinka svjedočio iz Las Vegasa (SAD).
Nakon dva dana, kako je dodao, u atomsko sklonište je upao “Nedžad sa još dva vojnika i dvije djevojke, od kojih je jedna bila Sabina”.
“Rekao je: ‘Raširite noge’. Udarali su nas redom… udarali i udarali. Tjerali su nas da klanjamo, gasili na nama cigarete. Nedžad nas je nogom od stola udarao i većina nas nakon toga nije mogla ustati”, prisjetio se svjedok.
Na upit tužioca Vladimira Simovića ko je Nedžad, svjedok je odgovorio da je to Nedžad Hodžić, “sin Zulfikarove sestre”, koji je u to vrijeme bio u dvadesetim, nižeg rasta i sa ožiljkom iznad desnog oka.
Nedžadu Hodžiću i Dževadu Salčinu zvanom Struja, nekadašnjim vojnicima jedinice“Zulfikar” Armije BiH (ABiH), sudi se za zločine počinjene 1993. na planini Igman.
Zulfikaru Ališpagi zvanom Zuka sudi se u posebnom predmetu za zločin počinjen u Trusini (Konjic).
Svjedok Mrkaja se prisjetio kako je pretučen kada je, zajedno sa još nekoliko zatočenika, unosio drva u hotel “Mrazište”, gdje su ga “Nedžad, Nihad i Mesar” tukli.
“Nisam znao za sebe, tek nakon 15 dana sam došao sebi. Leđa su mi puna oštećenja. Od izlaska odatle sam imao problema s leđima”, dodao je svjedok.
Suđenje se nastavlja 16. juna.
