Različite istine o karakteru rata

Građanski rat, agresija, odbrambeni rat, religijski ili tragični sukob, samo su neke od brojnih definicija rata u BiH koji je počeo u aprilu 1992. godine i tokom kojeg je stradalo više od 100.000 osoba.

Karakterizacija rata u BiH, kako tvrde stručnjaci, postala je političko pitanje koje se povlači radi “uzburkavanja etničkih tenzija”.

Predstavnici hrvatskih, srpskih i bošnjačkih udruženja žrtava imaju potpuno drugačije definicije rata. Svi smatraju da je rat s njihove strane, nakon što su napadnuti, bio odbrambeni.

Ovako različite definicije, prema mišljenju sociologa Miodraga Živanovića, pokazuju da trenutno o ratu u BiH postoji pet istina – bošnjačka, srpska, hrvatska, kao i istine raseljenih lica i međunarodne zajednice.

“Ove istine su smještene u prostoru između dva pola – teze o agresiji i teze o građanskom ratu. Zato je veoma teško oblikovati jednoznačno određenje karaktera ovdašnjeg rata”, ističe Živanović.

Presudama Haškog tribunala i Suda BiH utvrđeno je da je rat imao “međunarodni karakter” – s obzirom na prisustvo hrvatskih i srpskih snaga na teritoriji BiH. Međutim, srbijanski advokat Đorđe Dozet tvrdi da ta činjenica nije pretjerano značajna za sama suđenja za ratne zločine.

S druge strane, historičari i borci za ljudska prava smatraju da bi bilo iznimno značajno da dođe do zajedničke istine o karakteru rata, kako bi se izgradilo “pomirenje i povjerenje”. Međutim, upravo zbog politizacije ovog pitanja, strahuju da do toga nikada neće doći.

Žrtve odbrane
   
Karakter rata za predsjednika organizacije porodica zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske (RS) Nedeljka Mitrovića jeste političko pitanje, a i sjećanja na rat on smatra još presvježim kako bi se dogovorila zajednička definicija.

“Svako opisuje rat na svoj način. O ovom ratu nemamo jasne definicije ni uzroka ni karaktera – osim onog opisa da je tragični sukob. Moje mišljenje je da se radilo o pitanju da li će se ostati u Jugoslaviji ili odluci da se preglasavaju Srbi. Drugi će imati druge opise, zato nam trebaju historičari i istraživači, da na osnovu dokaza utvrde šta se desilo. Međutim, možda je prerano”, kaže Mitrović.

Sa ovim mišljenjem se predstavnici bošnjačkih i hrvatskih žrtava u BiH ne slažu. Oni opisuju sukob kao agresiju ili defanzivni rat. Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović smatra da je uzrok rata bila politička i ekonomska kriza.

“Sam sukob se može okarakterizirati kao agresorski, sa određenim primjesama građanskog rata, jer je postojao i međumuslimanski sukob u Krajini. Do konsenzusa neće nikada doći jer je Dayton po nacionalnim šavovima podijelio BiH. Stvoren je vakuum i dobijaju se politički poeni na onome što se dešavalo”, tvrdi Tahirović.

Predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH Središnje Bosne Anđelko Kvesić smatra da je do rata došlo zbog agresivnih namjera određenih grupa.

“Rat u BiH je obrambeni, jer sam bio na liniji, branio svoj dom i nisam išao nikuda dalje, niti želio ići dalje, a oni koji su me napadali to ne mogu reći”, kaže Kvesić.

Sociolog Miodrag Živanović tvrdi da su ovako različite definicije prirodne s obzirom na razdijeljenost etničkih skupina u BiH, a što je rezultat rata.

“Ovo je bio rat u kojem je kao osnovni cilj postavljeno etničko čišćenje i to na svim stranama. Negdje je to rađeno najbrutalnije, a negdje manje brutalno. Dakle, etničko čišćenje ne kao sredstvo ili instrument, već kao cilj rata”, smatra Živanović.

On dodaje da su predstavnici međunarodne zajednice i vjerskih organizacija također krivi za strašno stradanje u ratu.

Pravno ili političko pitanje

U proteklih 21 godinu, Haški tribunal i sudovi u BiH i regionu donijeli su na stotine presuda za ratne zločine počinjene od 1992. do 1995. godine. Ovim presudama, kako ističu stručnjaci, utvrđeno je da je sukob imao međunarodni karakter – odnosno da su vojske Jugoslavije i Hrvatske imale jedinice u BiH, te da su pomagale određenim vojnim snagama u državi.

Srbijanski advokat Đorđe Dozet tvrdi da, prema njegovom dugogodišnjem iskustvu, definicije rata, ni lična a ni općeprihvaćene, nemaju bilo kakav značaj za suđenja za ratne zločine jer se u sudnici raspravlja o posljedici.

“Naši sudovi, u principu, ne prave razliku da li je okrivljeni ‘naš’ ili ‘njihov’ ili da li su oštećeni ‘naši’ ili ‘njihovi’, niti je do sada, a da sam ja učestvovao, neko od učesnika postupka opravdavao zločin pobudama proisteklim iz karaktera oružanog sukoba, tako da se ni sud time nije bavio”, pojašnjava Dozet.

U manjem broju slučajeva, kako kaže Dozet, gdje optužnica počiva na “širem kontekstu rata”, sud se “izvlačio iz nezgodne situacije svođenjem suđenja na strogo određeni događaj”.

“Generalno, da smo u stanju odrediti zajedničku definiciju karaktera sukoba, do njega ne bi ni došlo. Države se nikada neće složiti oko ovog pitanja i uvijek će naći svoje eksponente u vlasti koji će izvlačiti to pitanje u rješavanjima međusobnih odnosa”, zaključuje Dozet.

S historijskog aspekta, kako kaže međunarodni stručnjak za historiju Marko Atilla Hoare, rat je imao karakteristike agresije i građanskog sukoba, te je nemoguće shvatiti rat bez sagledavanja oba aspekta.
   
“Smatram da je značajno da se dođe do konsenzusa o oba aspekta rata – agresiji i građanskom sukobu – jer bi to značilo da se konačno odmičemo od propagandnog načina sagledavanja”, tvrdi Hoare.

S Hoareom se slaže i harvardski profesor Andras Riedlmayer, koji kaže da bi bila greška pokušati svesti rat u BiH na definiciju u jednoj riječi.

“To je bio složen i kompleksan rat, koji je uključivao razne elemente – agresiju od Srbije i Hrvatske, građanski rat raznih ideologija, etnički, pa čak i religijski sukob. Upravo zbog toga pisanje i govorenje o tom sukobu jeste ključno”, pojašnjava Riedlmayer.

Jedino kroz obrazovanje, tvrdi on, moguće je osloboditi mlade generacije ideoloških opisa rata. “Moramo da prihvatimo da se rat pamti drugačije na različitim stranama i da shvatimo zašto je to tako. Stoga je ideja da se svi u BiH dogovore oko zajedničke definicije vjerovatno previše za očekivati o ovom trenutku”, smatra Riedlmayer.

U formalnom obrazovanju u BiH djeca vrlo malo uče o ratu, a od rata su realizirane različite inicijative za utvrđivanje činjenica o oružanom sukobu, kako institucionalne, tako i one koje je pokrenulo civilno društvo. Međutim, te aktivnosti nisu bile koordinirane i uspješne.

Posljednji pokušaj stvaranja ovakvog mehanizma nalazi se u Nacrtu strategije tranzicijske pravde u BiH, koji je završen prošle godine. U ovom dokumentu se predviđa formiranje jednog vansudskog mehanizma za utvrđivanje činjenica koji bi “jačao povjerenje među građanima”.

Članica ekspertne radne grupe koja je radila na ovoj strategiji, Aleksandra Letić tvrdi da je problem taj što je ratna prošlost vrlo prisutna u svakodnevnici, ali je manipulirana politikom.

“Ubijeđena sam da je neophodno utvrditi sve što je vezano za ta dešavanja, a početak upravo predstavlja zajednička definicija samog sukoba. Ali to mora istinski biti zajednička, bez pretpostavki, i ona mora biti ljudska, lišena najsnažnijeg oružja u rukama nesposobnih i nemarnih političara, takozvanog vitalnog nacionalnog interesa”, tvrdi Letić. 

Postepeni pristup

Historičar koji je svjedočio pred Haškim tribunalom, Cristian Nielsen tvrdi da je najbolja definicija sukoba – “ratovi za jugoslovensko naslijeđe”. On smatra da bi se u sklapanju zajedničke definicije trebalo poći od te činjenice, koja ne bi bila osjetljiva ni za jednu etničku skupinu.

“Termini kao što je ‘agresija’ problematični su s aspekta pomirenja. Vidimo u evropskoj historiji da se takve definicije izbjegavaju, iako su nekada istinite. Najbolji primjer za to su Francuska i Njemačka. Iako je Njemačka dva puta izvršila agresiju u zadnjih stotinu godina, vidimo da kada se njihovi predsjednici sastaju, nema nikakvog govora o tome”, tvrdi Nielsen.

Nielsen ipak dodaje da je pesimističan u vezi s tim da se dođe do zajedničke definicije – s obzirom da se trenutno razlikuju definicije i Prvog i Drugog svjetskog rata.

Pravni stručnjak Vehid Šehić također tvrdi da je rat u BiH imao različlite odlike, ali da ključ za pomirenje leži upravo u tome da se iznađe zajednički opis rata.

“Po mom mišljenju, jedino kroz karakter rata može doći do političke stabilnosti i do povjerenja. Vidimo opće karakterizacije, ‘agresija’ i ‘građanski rat’, i ta tema udaljava političare da riješe pitanja koja će nas odvesti u bolji život. Kada treba voditi raspravu o drugim pitanjima, političari se vraćaju na agresiju i rat, jer mi nismo stvorili ambijent da se suočimo s prošlošću”, zaključuje Šehić.