Ukopani pod tuđim imenom

Jedan od najčešćih razloga pogrešne identifikacije jeste klasična metoda koja se u BiH koristila u toku rata pa sve do 2001. godine, kada je počela s radom DNK laboratorija Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP). Klasičnom metodom je identificirano 8.300 žrtava.

Riječ je o prepoznavanju posmrtnih ostataka od porodice žrtve i to na temelju vanjskih pokazatelja, identifikacionih dokumenata pronađenih uz žrtvu, na osnovu odjeće, vanjskog pregleda posmrtnih ostataka od strane vještaka sudske medicine i utvrđivanja značajnih pokazatelja u smislu spola žrtve, visine ili starosti.

Vještaci smatraju kako ova metoda identifikacije nije pouzdana, a jedino rješenje da se izbjegnu greške jeste DNK analiza krvi.

Dok porodice žrtava greške koje su napravljene klasičnom metodom smatraju “ogromnim”, s druge strane ima i onih koji ne krive nikoga, pojašnjavajući da je to bio početak identifikacionog procesa u BiH i da se greške događaju.

Ipak, najveći šok porodice žrtava dožive kada saznaju da su godinama oplakivali pogrešnu osobu, odnosno da su živjeli u zabludi da odlaze na mjesto gdje je ukopan njihov najmiliji. Neki od njih teško se nose sa ovim saznanjima i ne žele prolaziti kroz novu traumu ponovno tragajući za kostima svojih najbližih.

Nerijetko su se greške dešavale i prilikom obdukcije jer su tijela pronađena u sekundarnim grobnicama, odnosno već su bila prebačena iz primarne grobnice. Utvrđeno je da je, naprimjer, jedno tijelo prebacivano pet puta iz grobnice u grobnicu.

Pogrešan grob

U Institutu za nestale osobe (INO) BiH kažu da upotrebom klasične metode nije napravljen veliki broj grešaka. 
“Oko 0,5 posto žrtava je pogrešno identifikovano, od njih oko 8.000. To su minimalne greške pri klasičnoj metodi identifikacije”, kazala je glasnogovornica INO-a BiH Lejla Čengić.

Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica nestalih lica Sarajevsko-romanijske regije, rekao je da veliki problem porodicama stvara upravo pogrešna identifikacija tijela. On tvrdi da se greške dešavaju i prilikom DNK analize.

“Grešaka ima ovdje u Sarajevu i Krajini na hiljade. (…) U Istočnom Sarajevu imali smo jednu pogrešnu identifikaciju. Radilo se o tijelu Dragoslava Kuline”, naveo je Mandić.

Majka Dragoslava Kuline je 12 godina nosila cvijeće, palila svijeće i digla spomenik tuđem djetetu.

Kako je za BIRN – Justice Report rekla Milena Kulina, tijelo je stiglo iz Tuzle s popratnom dokumentacijom na ime Dragoslav Kulina. Njen sin je poginuo 14. jula 1995. na Igmanu, te je tijelo razmijenjeno tri mjeseca kasnije.

“Pošto je bilo na vreći ime i prezime, a tijelo je bilo raspadnuto, uniforma, blato u vreći, struje nije bilo (…) Kad su počeli skidati čizme, koža je otpadala, vrućina je bila”, kazala je uznemireno Kulina, dodavši kako je jednostavno prihvatila da je u pitanju njen sin.

Ona je rekla i kako je vidjela tragove iživljavanja na tijelu, nije bilo zuba, niti kose.

Nekoliko godina kasnije, Kulina je dala krv tražeći nestalog supruga Anđelka, te tako saznala bolnu istinu. Tijelo sina Milene Kuline je zamijenjeno sa tijelom mladića iz Bratunca.

“Preteško mi je, shvatite”, kazala je Milena.

Nedeljko Mitrović iz Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Republike Srpske (RS) smatra da nema toliko grešaka koliko se u nekim krugovima tretira, mada su i ti pojedinačni slučajevi vrlo bitni.
“Znam za desetak slučajeva. Obavijestili smo porodice, ali jednostavno oni više ne žele da ponovo prolaze kroz sve to”, naveo je Mitrović.

Ubijene pa spaljene

Kada su u pitanju žrtve hrvatske nacionalnosti, na području Bugojna nije bilo slučajeva pogrešne identifikacije, saopćili su iz Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja Domovinskog rata ove općine.

“Desila se pogrešna identifikacija na temelju klasične metode identifikacije na goraždanskom području. Obitelj je dobila tijelo putem razmjene. Riječ je o pet žrtava bošnjačke nacionalnosti koje su ubijene a potom spaljene, prema riječima svjedoka”, kazala je Čengić iz Instituta za nestale osobe BiH.

Članovi jedne od tih pet porodica žrtava, kako je rekla Čengić, prepoznali su sina. Međutim, 20 godina kasnije stigao je DNK nalaz i ispostavilo se da je riječ o grešci, jer je njihov sin pronađen 2010. na Perućcu.

“Majka je, naime, kasnije dala krv u potrazi za trojicom braće, i na temelju te krvi saznalo se za grešku. Da majka nije dala krv, ova se pogrešna identifikacija nikada ne bi utvrdila. Ovaj slučaj još nije završen”, pojasnila je Čengić, dodavši da je tijelo ukopano 1992. godine i treba ga ekshumirati, nakon čega će biti urađena identifikacija.

Vještaci sudske medicine Hamza Žujo i Rifat Kešetović smatraju kako klasična metoda prepoznavanja tijela nije pouzdana, te da je jedino rješenje DNK analiza.

“Jednostavno, porodica kaže ‘to je taj’, a kasnije se ispostavi da nije. Međutim, nije bilo puno takvih slučajeva”, kazao je Žujo.

Kešetović smatra da postoji 30 posto mogućnosti da se desi greška kada porodica identificira tijelo.

“Ukoliko je neko pogrešno identificirao žrtvu, to znači da druga porodica neće nikada naći svoje najmilije ako prva obitelj nije dala krv”, rekla je Lejla Čengić.

Čengić je upozorila da neke osobe mogu ostati vječno ukopane pod tuđim imenom i prezimenom.

“Problem predstavlja i to što mnogi srodnici, koji su mogli dati krv za neke od nestalih, nisu više među živima”, dodao je Nedeljko Mitrović.

Greške su se dešavale i prilikom same obdukcije tijela, prema riječima Sudbina Musića iz Udruženja logoraša “Prijedor ‘92”. Takav primjer je Hrastova glavica, primarna masovna grobnica u kojoj su pronađena 124 Prijedorčanina. Tijela su sklapana pogrešno, pa se dešavalo da se neka osoba ukopava po tri puta.

“Primjer je Samir Musić, on je pronađen na Hrastovoj glavici. Ta grobnica je pionirski posao i ja pokušavam razumjeti, ne krivim nikoga, ali to isto ne možemo očekivati od porodica žrtava”, kazao je Musić.

Otac Samira Musića je nakon druge reekshumacije doživio moždani udar i nepokretan je već šest-sedam godina.