Običan policijski šamar

Svjedok Aleksa Aleksić je kazao da ne zna ko je donio odluku da se Srbi iz Stupara i okolnih sela dovedu ispred škole, ali da je Hamzić to sproveo. “Predstavio se da je komandant Teritorijalne odbrane (TO) za područje Stupara”, naveo je on.

Svjedoka i njegovog oca, kako je rekao, vojni policajci su dovezli ispred škole radi bezbjednosti. “Mislim da smo proveli noć u školi i smješteni u zgrade”, kazao je on.

Aleksić je naveo da je prethodno bio u grupi Srba koji su krenuli napustiti Stupare, ali su on i otac odlučili da se vrate. Prema njegovom iskazu, u toj grupi je dobio pušku koju je odložio dok se vraćao u Stupare.

Svjedok, koji je do augusta 1992. bio u zgradama prosvjetnih radnika, rekao je da pozitivnim smatra Hamzićeve postupke kako bi zaštitio Srbe.

Prema optužnici, Srbi iz Stupara i okolnih sela nezakonito su zatvoreni u zgrade prosvjetnih radnika.

Aleksić je ispričao da ga je u junu 1992. godine školski drug Kahro Vejzović odveo u policijsku stanicu u Stuparima kod Safeta Mujčinovića, kojeg dobro poznaje, nakon što je neko od Srba rekao da posjeduje oružje.

Kako je naveo, Mujčinović mu je počeo govoriti da je bolje da prizna jer će biti odveden u Kladanj i dobiti batine. “Jest’ me ošamario Safet. Za mene taj Safetov šamar nije predstavljao ljutnju. To je bio čisti policijski šamar ”, kazao je svjedok.

On je dodao da o šamaru nije govorio istražiocima Državne agencije za istrage i zaštitu. “To jasno pokazuje kakav značaj pridajem tome”, rekao je on.

Dan poslije, kako je kazao, Vejzović mu je rekao da mu ne može pomoći ako ga odvezu u Kladanj. Po svjedoka je, kako je naveo, došao inspektor za kojeg je čuo da se zove Nusret, i odvezen je u policiju Kladanj, gdje je počeo osjećati strah. Kazao da je su ga trojica muškaraca udarala.  

“Udaraju me bukvalno po cijelom tijelu. Koliko je trajalo, ne znam, ali je sigurno bilo preko deset udaraca”, ispričao je on.

Svjedok je rekao da je poslije pokazao inspektoru lokaciju gdje je ostavio pušku, ali da je pronađen zatvarač neke druge puške. “Kahro je ubijedio ovog da budu zadovoljni što su našli”, kazao je svjedok, koji je potom vraćen u zgradu prosvjetnih radnika.

Svjedok je dodao da je od Srba koji su izvođeni iz zgrada prosvjetnih radnika čuo da su ih tukli Vejzović i Ismet Butković.

On je kazao da su se Mirče Martinović i njegov otac, sa kojima je bio u istom stanu, nakon odvođenja vratili sa modricama. Dodao je da oni nisu “ni u kojem kontekstu” spominjali Nedžada Hodžića. Mirče Martinović je u ranijem svjedočenju naveo da je premlaćivanju njega i oca učestvovao Hodžić.

Prema riječima svjedoka, Ramiz Halilović se angažovao da se Srbima smještenim u tim zgradama donese hrana. On je rekao da je u maju 1992. godine Halilović prebacio njegovu majku i neke žene na teritoriju koju su kontrolisali Srbi. “Materijalnu naknadu Halilović nije tražio niti ju je dobio”, kazao je svjedok.

Zajedno sa Mujčinovićem, Halilovićem, Hamzićem, Vejzovićem i Hodžićem, za zločine na području Kladnja se sudi i Selmanu Busnovu, Nusretu Muhiću, Harizu Habiboviću i Osmanu Gogiću.

Miloš Stanišić, drugi svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je da su Mujčinović i Rifet Kadrić došli na njegovo radno mjesto u vodovodu, te su ga radi sigurnosti odveli u Stupare.  

“Safet kaže: ‘Daj ključeve od kuće, ovo više nije tvoja kuća’”, naveo je svjedok i dodao da se isto desilo sa njegovim vozilom, odnosno da mu je predao ključeve i saobraćajnu dozvolu.

On je ovo zapisao na papir koji je imao ispred sebe tokom svjedočenja. Odgovarajući na pitanja Odbrane, Stanišić je kazao da je to zapisao da ne bi zaboravio. Kako je rekao, ovaj događaj u izjavi koju je ranije dao policiji u Zvorniku, a koju ima kod sebe, nije naveden.

Suđenje se nastavlja 7. marta.