This post is also available in:
Optuženi Velemir Đurić je ispričao kako je u julu 1992. dobio poziv da se javi u Centar za obavještavanje i osmatranje. Nakon toga, kako je naveo, sa još dvojicom kolega dobio je zadatak da ide na osmatračko mjesto u Benkovac, koje je od Prijedora udaljeno 20 do 25 kilometara.
Đurić je ustvrdio da niko od njih nije smio napuštati to mjesto, te da je tek u avgustu mogao otići kući sa vojnicima koji su im dovozili hranu.
“Dolazila je i vojska na Benkovac, smijenjivali su se. Dolazili su kamionima”, kazao je optuženi.
Na pitanje branioca Ranka Dakića da li optuženi zna svjedoke Seada Sušića i S-1, koji su rekli da ga poznaju od prije rata i koji su pred sudom govorili o strijeljanju muškaraca ispred džamije, Đurić je odgovorio da ih ne poznaje i da “nije tačno da je bio u streljačkom vodu u Čarakovu”.
Za strijeljanje muškaraca ispred džamije u selu Čarakovo 23. jula 1992. godine, osim Đuriću i Babiću, sudi se i Dragomiru Soldatu.
Optuženi Zoran Babić je ispričao da je od 29. aprila do 7.oktobra 1992. bio u rezervnom sastavu policije u Prijedoru, te je angažovan u Prvo odjeljenje interventnog voda, koje je brojalo oko 25 ljudi.
“Ja sam zadužio automatsku pušku, a imali smo maskirno plave uniforme, na čijim rukavima se nalazio znak policije”, kazao je Babić.
On je rekao kako je zapamtio 23. juli, jer mu je tada poginuo jedan kolega, i da su za taj dan dobili “obavještenje za Čarakovo”.
“Prešli smo selo Tukovi, Čarakovo i došli na vijadukt, u mjesto koje se zove Poljski put. Zadatak nam je bio da obezbjeđujemo putnu komunikaciju Sanski Most – Prijedor. Detaljno nije ništa rečeno”, kazao je Babić.
Prema njegovom iskazu, tu su ostali neko vrijeme, i “uopšte nije ušao u selo Čarakovo”.
“Kod vijadukta je bilo vojske, civila, žena, djece, i bila su dva autobusa. Ne znam gdje su otišli jer smo mi ranije, po naređenju, napustili to mjesto”, rekao je Babić.
On je dodao da optuženog Dragomira Soldata do početka suđenja nije poznavao.
Suđenje se nastavlja 10. februara.
