This post is also available in:
“S majkom sam došla do džamije nakon strijeljanja i ugledala mrtvog brata, kojem su noge gorjele. Majka je urlala i plakala za njim dok mu je držala glavu. A onda sam vidjela i mrtvog muža, kojem je stomak cvrčao goreći”, prisjetila se Ismeta Čaušević.
Ona je 23. jula 1992. sa mužem i djecom bila kod roditelja u selu Čarakovo, kada su ujutro čuli pucnjavu. Ljudi s oružjem došli su do njihove kuće.
“Sve se brzo odigralo. Brat Kemal je bio ispred kuće, a potom je i moj muž Emir izašao. Potjerali su ih prema džamiji, i kada sam ih izgubila iz vida, ušla sam u kuću”, rekla je Čaušević.
Nakon izvjesnog vremena, prema iskazu svjedokinje, komšije su počele izlaziti iz kuća i govoriti kako je bilo strijeljanje ispred džamije.
Prema navodima optužnice, Zoran Babić i Velemir Đurić su 23. jula 1992. godine, zajedno sa njima poznatim licima, a po naređenju Dragomira Soldata, izveli iz kuća u selu Čarakovo muškarce i odveli ih ispred mjesne džamije, gdje su ih strijeljali.
Neki od muškaraca koji su preživjeli strijeljanje, kako stoji u optužnici, preminuli su nakon što su optuženi Đurić i Babić zapalili džamiju, sa koje su zapaljeni dijelovi padali po tijelima.
Svjedokinja Čaušević do danas nije pronašla posmrtne ostatke supruga. Nermina Bljakaj izjavila je da je ispred džamije ubijen njen djed, a da su njen stric Sead Sušić i svjedok S-1 preživjeli.
“Vidjela sam tijelo ubijenog djeda i njegovog brata, kojem su noge bile zapaljene. Tu je bilo i tijelo mjesnog hodže, kojem su crijeva i utroba bile napolju”, kazala je svjedokinja.
U povratku kući, kako je dodala, vidjela je ranjenog svjedoka S-1, kojeg je zajedno sa strinom i komšinicom odnijela iza kuće.
Njen stric Sead Sušić, koji je također preživio strijeljanje, došao je kući po noći i ubrzo je otišao u šumu.
Suđenje se nastavlja 31. maja.
