Tim za sabotažu

– bile inscenirane.

Subotić je, tokom unakrsnog ispitivanja, ostala pri iskazu da je nemoguće da su na pijacu pale minobacačke granate koje je ispalila Vojska Republike Srpske (VRS), kako tvrdi Optužba.

Optužnica tereti Karadžića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta njene vojske, za teror nad civilima u Sarajevu.

Po optužnici, granata koju je na Markale ispalila VRS 5. februara 1994. ubila je 66 i ranila više od 140 građana. Smrtno stradanje 43 osobe i ranjavanje 75 građana ispred Markala 28. avgusta 1995. takođe je, po optužnici, izazvao minobacač VRS-a.

Osvrćući se na tvrdnju Subotićeve da je na Markalama u februaru 1994. mogla eksplodirati mina koju je na tlo podmetnuo i potom sa daljine aktivirao “visoko organizovani tim za sabotažu”, tužilac Feargal Gaynor pitao je da li to znači da je eksploziv morao biti podmetnut pod uglom koji bi ukazivao da je granata doletjela sa položaja VRS-a.

“Da, onaj ko je pripremio taj incident, dobro se pripremio… Skoro sve je tačno uradio, ali je nekoliko propusta učinio”, odgovorila je vještakinja.

Nakon što joj je predočeno da na mjestu eksplozije nisu pronađeni tragovi ni satnog mehanizma, ni daljinskog upravljača za aktiviranje, Subotić je uzvratila da se na licu mjesta ne može pronaći “svaka sitnica”.

Na pitanje tužioca tvrdi li i da su na pijaci, poslije eksplozije, podmetnuta tijela, koja su zatim građani prebacili u bolnicu i da se to sve desilo za “15 do 20 minuta”, pred televizijskim kamerama, Subotićeva je odgovorila: “Tako je.” 

Tvrdila je i da se “niz nelogičnosti”, kao i “pomjeranje tijela” i dolazak “vojnog kamiona na kojem je već bio leš”, vidi na snimcima načinjenim neposredno poslije eksplozije.

Sugestiju tužioca da to znači da je “tim za sabotažu” uoči eksplozije imao na raspolaganju veliki broj leševa u civilnoj odjeći, svjedokinja je prihvatila.

Potvrđujući da je u samoj eksploziji poginuo određeni broj civila, Subotić je, međutim, tvrdila da je taj broj “mnogo manji” od navedenog u optužnici. 

Kao jedan od dokaza inscenacije Subotić je navela i vještačku nogu koja se vidi na snimcima, iako je sin poginulog Ćamila Begića ranije posvjedočio da je to proteza njegovog oca. 

Karadžićeva balističarka tvrdila je, međutim, da su to dvije različite proteze.

Upitana zašto bi, pored svih užasnih scena, “sofisticirani tim za sabotažu” na Markale podmetao i protezu, svjedokinja je odgovorila: “I ja se to pitam”, sugerišući da je to služilo stvaranju “još mučnije slike”.

Na pitanje tužioca očekuje li da sud povjeruje da je sveobuhvatna zavjera sprovedena da bi VRS bila okrivljena za zločin na Markalama, Subotić je naglasila da, na osnovu materijalnih tragova, “nije bilo moguće da projektil doleti i eksplodira na mjestu gdje jeste a da prethodno ne udari u krov tezge”.

Subotić je ostala pri sličnom zaključku koji je izvela o drugoj eksploziji na Markalama, u avgustu 1995, tvrdeći da je granatu morao snimiti specijalni radar UNPROFOR-a ukoliko je doletjela sa položaja VRS-a, ili da je neko morao čuti zvuk njenog ispaljenja ako ju je iz blizine ispalila Armija BiH (ABiH), na šta, po njoj, ukazuju pronađeni tragovi.

Svjedokinja je sugerisala da je tu minobacačku granatu neko mogao baciti sa obližnje zgrade. To je tvrdila i nakon što joj je tužilac Gaynor predočio da bi to značilo baciti projektil težak oko 11 kilograma sa visine od 11 metara na daljinu od pet metara i skloniti se za nešto više od sekunde od njegove eksplozije. 

Subotićevu će 22. maja dodatno ispitivati Karadžić, koga optužnica tereti i za genocid u Srebrenici, progon Muslimana i Hrvata širom BiH i uzimanje za taoce pripadnika UNPROFOR-a.