Sarajevo kao grad blizanac

Sarajevu ubila i ranila više od 200 građana.

Optužnica tereti Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS), za kampanju granatiranja i terorisanja civila u Sarajevu. Jedan od incidenata je i granatiranje Markala 5. februara 1994, kada je poginulo 66 građana, a više od 140 ranjeno.

Akashi, koji je tada bio specijalni izaslanik generalnog sekretara UN za bivšu Jugoslaviju, posvjedočio je da je ekspertska komisija kojoj je povjerio istragu zaključila da je “granata mogla doletjeti i sa strane srpskih snaga i sa strane snaga bosanske vlade”. Zaključak komisije, koji je Akashi prihvatio, bio je da je napad mogao doći sa obje strane.

Karadžić je, dan poslije ekplozije, kako je rekao Akashi, kategorično tvrdio da Vojska Republike Srpske (VRS) nije ispalila granatu i da je to učinila Armija BiH (ABiH).

Na sugestiju optuženog, Akashi je kazao i da je, poslije eksplozije na Markalama, Karadžić pristao na prekid vatre, ali da je vlada BiH “smatrala da to nije dovoljno i da je željela povlačenje artiljerije” VRS oko Sarajeva.  

Upitan da li je srpska strana – po sporazumu o uklanjanju artiljerije oko Sarajeva iz februara 1994. godine – imala pravo da povuče teško oružje iz centara za sakupljanje pod kontrolom UNPROFOR-a, u slučaju da bude napadnuta, Akashi je odgovorio: “To je bilo vaše shvatanje”. Potvrdio je da je zbog kršenja zone isključenja teškog oružja više puta protestovao kod obje strane.

Na sugestiju Karadžića, Akashi je potvrdio da 1994. i 1995. vlasti u Sarajevu, ohrabrene od Sjedinjenih Američkih Država (SAD), nisu željele dugoročni sporazum o miru zato što bi to, po njihovom uvjerenju, dozvolilo Srbima da zadrže veliki dio teritorija koje su zauzeli.

“Ravnoteža snaga stalno se mijenjala. U početku je VRS bila dominantna i, u jednom trenutku, kontrolisala je 70 odsto teritorije BiH. Pri kraju rata, 1994–1995, vojna ravnoteža se pomjerila u korist Armije BiH i hrvatskih snaga”, kazao je on.

“Zbog toga su bosanski Srbi željeli trajniji prekid vatre i stabilizovanje situacije, dok je vlada BiH bila protiv bilo kakvog zamrzavanja vojne situacije”, posvjedočio je Akashi.

Kao primjer takvog stava vlade Alije Izetbegovića, prvog predsjednika BiH, svjedok je naveo njeno odbijanje da produži četvoromjesečno primirje koje je, uz pomoć bivšeg američkog predsjednika Jimmya Cartera, bilo sklopljeno krajem 1994. godine.