This post is also available in: English
“Bila sam na 20 metara od džamije i počelo mi se crniti pred očima. Vidjela sam ih kako leže nepomično. Mužu su noge gorjele, a rođaku Emiru Čauševiću utroba, dok je po njima sa džamije padao krov koji je gorio”, ispričala je Ifeta Kahteran.Ona je 23. jula 1992. godine bila s porodicom i rodbinom u kući u selu Čarakovo (općina Prijedor) kada je naišla vojska.“Jedan vojnik došao je pred kuću i mužu Kemalu rekao da ide pred džamiju, jer će imati neki dogovor tamo, a isto to je ponovio i Emiru”, prisjetila se svjedokinja.Ona je dodala da je vojnik koji je došao bio uniformisan, sa čizmama i opasačem, te da je riječ o “Banoviću”, koga je prepoznala po njegovom ocu.Za zločin u selu Čarakovo optužnica tereti Dragomira Soldata, Zorana Babića i Velemira Đurića. Kako se navodi, Babić i Đurić su 23. jula 1992. godine zajedno s drugima, po naređenju Soldata, izveli iz kuća muškarce i odveli ih ispred mjesne džamije, gdje su ih strijeljali.Neki od muškaraca koji su preživjeli strijeljanje, kako stoji u optužnici, preminuli su nakon što su optuženi Đurić i Babić zapalili džamiju, sa koje su zapaljeni dijelovi padali po tijelima.Nakon što su joj muža i rođaka odveli, svjedokinja Kahteran je otišla do džamije pošto joj je komšinica rekla šta se desilo.“Mom sinu, koji je tada imao deset godina, pozlilo je kada je vidio mrtvog oca. Rekao mi je: ‘Mama, vodi me doktoru, spasi me’”, prisjetila se svjedokinja i dodala da su se odmah vratili kući. Tijelo muža nije uspjela ukopati, jer je kasnije kod džamije bilo dosta vojnika.“Tek 2001. godine su našli samo dijelove tijela moga muža, a do danas kosti nisu nađene u cijelosti”, kazala je Kahteran.Suđenje se nastavlja 26. aprila.
