This post is also available in: English
Ibro Mujanović je početkom maja 1992. godine iz Semizovca (opština Vogošća), gdje je živio sa suprugom i djetetom, odveden u “Planjinu kuću”, u kojoj je proveo sedam mjeseci.
Kao svjedok Tužilaštva, on je kazao da su ih u Semizovcu “pokupile” prve komšije, pod izgovorom da ih “radi njihove bezbjednosti” vode u logor.
Kako je naveo Mujanović, u “Planjinoj kući” je bilo zatvoreno oko stotinjak muškaraca. On je potvrdio da od strane stražara nije bilo nikakvog maltretiranja, ali da su zatočenici svakodnevno odvođeni na radove i u živi štit, odakle su dolazili izranjavani, a mnogi su tada i poginuli.
“Nas 50 je 18. septembra 1992. godine odvedeno na Žuč. Čim su nas istovarili, krenulo je granatiranje i odvedeni smo u živi štit. To izgleda tako što te jedan srpski vojnik uzme, stavi ispred sebe, puška na rame i tako s njim hodaš. A oko tebe sve pršti”, kazao je Mujanović.
Kako je dodao, vojnik koji je njega odveo u živi štit ranjen je u glavu i poginuo.
“Kada se sve završilo, prvi put u životu vidio sam Branka Vlaču. Prišao mi je nakon svega, dao kutiju cigara i rekao da zapalim. Do tada, ja sam o njemu od drugih zatočenika čuo da je upravnik. Ali, ja njega u ‘Planjinoj kući’ nikada nisam vidio”, rekao je Mujanović.
On je rekao da je pušten na slobodu u novembru 1992. godine. Prije nego je odveden na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (ABiH), morao je da ode u opštinu i potpiše papir u kojem se odriče svoje cjelokupne imovine.
“Nakon što sam im donio papir, Branko Vlačo me je odvezao na liniju, odakle sam došao do Sarajeva. Tada sam ga posljednji put vidio”, rekao je Mujanović.
Tužilaštvo BiH tereti Branka Vlaču da je, kao upravnik logora “Bunker”, “Planjina kuća”, “Kod Sonje” i “Nakina garaža”, uspostavio sistem kažnjavanja zatočenih civila. Prema optužnici, zatočenici su zlostavljani, tjerani na prinudne radove i u živi štit, gdje su mnogi ubijeni, a deseci ih se vode kao nestali.
Iskaz na suđenju dao je i Husnija Šehić, koji je zajedno sa Mujanovićem bio zatvoren u Planjinoj kući. Tokom zatočenja, kako je rekao, stražari su znali izvesti zatvorenika i vratiti ga modrog, krvavog i isprebijanog.
Kao i svjedok Mujanović, i Šehić je često odvođen na kopanje rovova na planini Žuč.
“Jednom je od nas 50 koji smo otišli taj dan na Žuč, ostalo dvadeset. Ostali su bili izranjavani, a neki se nikad nisu ni vratili. Tada sam i ja bio ranjen”, kazao je svjedok.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Šehić je potvrdio da je čuo da je Vlačo bio upravnik zatočeničkih objekata, te da ga je samo jednom vidio da je zatvorenika udario šakom u lice. Objasnio je da Vlačo često nije bio u “Planjinoj kući”, ali da su ga viđali na liniji na planini Žuč.
Svjedok je rekao da mu nikada niko nije rekao zašto je zatvoren, osim da je čuo od svojih komšija Srba da ih zatvaraju iz bezbjedonosnih razloga, da im se ne bi nešto dogodilo.
Nastavak suđenja je zakazan za 17. april.
