Krsmanović: Vriska kod zapaljene džamije

“Prepoznala sam Olivera Krsmanovića i Milana Lukića. Bilo ih je još tu, ali sam ovu dvojicu prepoznala. Bili su nagareni, nabojeni, bučni, vrište…”, kazala je Omerović, preciziravši da je iz džamije izbijao dim, ali da nije bilo plamena.

Ona je tada iz svog sela Babin Potok sa kćerkom krenula do grada, u nadi da će konvojem napustiti Višegrad, ali se, kako je navela, kada je vidjela da gori džamija, vratila.

Milan Lukić je, kao nekadašnji vođa paravojne jedinice “Beli orlovi”, u Haškom tribunalu prvostepenom presudom osuđen na doživotni zatvor zbog zločina u Višegradu.

Krsmanovića optužnica tereti da je, kao pripadnik Druge podrinjske lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS), učestvovao i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima bošnjačkog stanovništva u Višegradu.

Svjedokinja Mujesira Memišević je ispričala kako je iz naselja Dušće (opština Višegrad), gdje je živjela, gledala kako Lukić i drugi izvode iz fabrike “Varda” njenog supruga Ibrišima i druge Bošnjake, koji su potom ubijeni na obali Drine.

“Bio je jedan mršav, po svim prilikama da je ovaj tu što sjedi”, rekla je Memišević misleći na optuženog.

U optužnici se navodi da je Krsmanović 7. juna 1992. godine pomogao ubistvo šest ljudi, koji su odvedeni iz fabrike “Varda” i ubijeni na Drini. Njemu je na teret stavljeno i učešće u paljenju kuće u naselju Bikavac u koju je bilo zatvoreno i u kojoj je izgorjelo više od 70 bošnjačke djece, žena i starijih.

Svjedokinja Memišević je navela da je bila u blizini kada je u večernjim satima zapaljena kuća u mjestu Bikavac, te da je ujutro sa komšinicom otišla da vidi šta se desilo.

“Imaš šta vidjeti – kosti k’o panjevi, izgorjela tijela još se puše…”, prisjetila se svjedokinja i dodala da tog dana nije vidjela Krsmanovića.

Suđenje će biti nastavljeno u utorak, 11. septembra.