Đelilović i ostali: Prepolovljeni i u lošem stanju
This post is also available in: English
Kovačević je naveo da je po dolasku u logor odveden na ispitivanje kod školskog druga Salka Goste, koji mu je uzeo izjavu. Svjedok je kazao da je potpisao izjavu i onda je skinuo sat, lančić, pertle i prsten, pa ga je stražar odveo do ćelije. Dok su išli prema ćeliji, kako je svjedok rekao, stražar ga je udario puškom.
Svjedok je kazao da je ubrzo prebačen u drugu ćeliju, gdje je zatekao u “lošem stanju” komšije i rođake koji su tu bili zatvoreni.
“Bili su prepolovljeni, što se tiče kilaže, prljavi i bradati. Bile su dvije kante u koje se vršila velika i mala nužda. Kada smo išli u vanjski WC, u to vrijeme obično jednom sedmično, većina stražara nas je gađala kamenjem i pucala oko nas”, ispričao je Kovačević.
Svjedok je rekao da mu je poznato da dvojica logoraša nisu preživjela zatočenje.
“Petko Krstić je bio moj prvi rođak, bio je sa mnom u ćeliji. Ležao je polumrtav. Zadnje riječi su mu bile: ‘Hljeba, hljeba!’ Nije mogao podnijeti glad i od toga je umro. Vaso Šarenac, stariji čovjek, umro je vjerovatno od gladi i žeđi.”, ispričao je svjedok.
Uslove u logoru svjedok je opisao lošim, navodeći da su zarobljenici do polovine augusta dobivali šnitu hljeba, a ponekad i supu. Tako je bilo, kako je kazao svjedok, do dolaska predstavnika Crvenog krsta u novembru 1992., kada su uslovi postali bolji. Svjedok je ispričao kako je čuo da je jedan zarobljenik oko 20 puta pretučen, ali to nije vidio.
Kovačević je rekao da je upravnik logora “Silos” bio Bećir Hujić. “U večernjim satima bile su tuče. Hujić je obilazio ćelije, a da li je znao ili nije za tuče, ne znam”, naveo je svjedok.
Za zločine počinjene u logoru “Silos”, kasarni “Krupa” i Osnovnoj školi “9. Maj”, Tužilaštvo BiH tereti Mustafu Đelilovića, Fadila Čovića, Nezira Kazića, Bećira Hujića, Halida Čovića, Šerifa Mešanovića i Nermina Kalembera.
Prema optužnici, Bećir Hujić i Halid Čović obavljali su funkcije upravnika i zamjenika upravnika logora Silos, dok je Kalember bio stražar.
Prije nego je doveden u logor, zajedno sa zetom Vinkom Laletom, svjedoku je rekao da je živio u selu Do kod Tarčina. Do sredine maja 1992., kako je kazao, svjedok je išao na posao, kada mu je rečeno da se rad obustavlja do daljnjeg. U to vrijeme, naveo je svjedok, u Tarčinu je viđao naoružane ljude, a tvrdi da se pričalo da će biti napadnuti, zbog čega se osjećao nesigurnim.
Kovačević je rekao da je od Lazara Krstića tražio pušku, a dobio je dvije. On smatra da je uhapšen jer je imao pušku bez dozvole, kao i njegov zet. Međutim, za oca je kazao da je zatvoren u logor iako nije imao oružje.
Prema iskazu svjedoka, iz njegovog sela je uhapšeno oko 20 vojno sposobnih muškaraca, od kojih je većina imala oružje.
Odbrana optuženog Đelilovića je svjedoku predočila niz dokumenata, među kojima je bila presuda Okružnog vojnog suda Sarajevo iz 1994., kao i optužni prijedlog, koji nisu uručeni svjedoku jer, kako je pojašnjeno, već je bio razmjenjen. Također je predočeno i naknadno rješenje o amnestiji presude.
“Presudu ne priznajem. Gdje sam se nalazio 1992. i 1993. godine? (…) Prvi put sada ovo vidim”, rekao je svjedok.
Optuženi prijedlog protiv svjedoka se odnosio na nedozvoljeno držanje oružja.
Svjedok je pojasnio da je iz logora pušten u decembru 1992., te da je u kućnom pritvoru bio sve do kraja oktobra 1993., kada je razmijenjen. Nakon toga, kako je kazao, mobilisan je u Vojsku Republike Srpske (VRS). On je naveo da ga je iz logora do kuće odvezao upravnik Hujić, nakon što se “nasmijao i rekao da smo slobodni”.
Odbrana optuženog Halida Čovića na suđenju je prezentovala dva dokumenta iz augusta i septembra 1992., prema kojima upravnik Hujić od komadanta općinskog štaba, između ostalog, traži da se poštuju tražene količine hljeba, te da je zatvorenicima potrebno još deka.
Svjedok je kazao da je stražar Kalember jedne prilike njemu i nekim zarobljenicima pomogao.
Suđenje će biti nastavljeno narednog četvrtka, 6. septembra, kada će biti saslušan novi svjedok Tužilaštva BiH.