Alma Bravo-Mehmedbašić: Rehabilitacija ili roboti bez emocija

Tretman koji bi trebale proći uključuje medicinsku, psihološku i socijalnu pomoć, a stručne osobe bi ih nastojale približiti funkcionalnom životu kakav su imale prije proživljene traume.

“Rehabilitacija se sastoji od toga da osoba na emocionalnom i na saznajnom nivou, kroz psihoterapijski rad, obradi i elaborira traumu, te da je smjesti u memoriju kao ružnu uspomenu. Nakon toga se psihička energija koja je bila investirana u traumu okrene i usmjeri ka kreativnim životnim aktivnostima”, kaže neuropsihijatrica.

Bravo-Mehmedbašić, koja duži period radi sa žrtvama silovanja, a ujedno je i vještakinja na Sudu BiH, pojašnjava da inkapsulirana trauma predstavlja bombu unutar organizma koja svaki čas može, ukoliko ne prođe kroz terapiju, eksplodirati i ostaviti duboko veće posljedice na osobu koja je proživjela silovanje.

“Imamo slučajeva da osoba tek nakon 20 godina progovori o onome šta joj se desilo, dakle za cijelo to vrijeme ona je čuvala traumu u sebi i funkcionisala na nivou robota bez emocija”, navodi neuropsihijatrica Bravo-Mehmedbašić za BIRN – Justice Report.

Prema njenim riječima, u BiH postoje centri za mentalno zdravlje, kao i posebno odjeljenje na Psihijatrijskoj klinici koje pomaže osobama sa teškim traumama, kao što je silovanje.

“Tu se daje kombinovana terapija koja uključuje lijekove i psihoterapiju. Mislim da se, uz sveobuhvatnu pomoć ljekara, te osobe mogu približiti životnom toku kakav su imale prije silovanja”, kaže Bravo-Mehmedbašić.

Ona ističe da ne može doći do kompletne rehabilitacije žrtve bez kažnjavanja počinilaca zločina, gdje veliku ulogu igra država.

“Prije svega, naša država je dužna osigurati reparacije – to podrazumijeva materijalnu, moralnu i pravnu satisfakciju. Znači, država je dužna da materijalno obezbijedi žrtvu, zatim da garantuje da se tortura neće ponoviti, zaštiti žrtvu kao svjedoka na sudovima i kazni počinioca. Nema kompletne rehabilitacije žrtve bez kažnjavanja počinilaca”, objašnjava Bravo-Mehmedbašić.

Ona navodi da osobe koje nisu prošle kroz adekvatnu rehabilitaciju mogu doživjeti takozvanu eksploziju traume tokom svjedočenja te mogu biti vraćene kući jer nisu u stanju da svjedoče.

“Viđala sam tako duboke regresije da žena-svjedok, koja je sve znala ispričati, govori u trećem licu i ponaša se kao djevojčica od dvije ili tri godine. I onda jednostavno dođe do amnezije i ničega se ne sjeća. Ona procesno nije sposobna da svjedoči”, kaže Bravo-Mehmedbašić.

Činjenicu da nemali broj žrtava silovanja članovima porodice prešuti ono što im se desilo neuropsihijatrica objašnjava time da to rade zbog osjećaja poniženja, kao i zbog mišljenja da neće biti shvaćene.

“Tu je identitet žrtve razoren i one se boje da će, ukoliko ispričaju šta im se desilo, biti odbačene od svoje porodice – svoje tijelo doživljavaju kao prljavo i manje vrijedno”, kaže Bravo-Mehmedbašić.

Kroz rad sa žrtavama silovanja, neuropsihijatrica je, kako navodi, imala slučajeve kada osobe idealiziraju onoga ko ih je mučio zbog bespomoćnosti i straha za vlastiti život. U struci se ta pojava naziva “štokholmski sindrom”.

Naziv potiče od događaja koji se desio u Stockholmu nakon što su pljačkaši držali zatočene službenice u banci – kada su pustili službenice, one su branile pljačkaše i pozitivno govorile o njima.

“Osobe nalaze opravdanja za one koji ih muče. Govore da su relativno dobri, da ih nisu toliko tukli, da su im davali hranu ili da su bili manje nasilni”, objašnjava Bravo-Mehmedbašić.

U tim momentima, kako kaže neuropsihijatrica, osoba gubi samopoštovanje, samopouzdanje, vlastiti i seksualni identitet, te ima stid pred samom sobom. I tada se, kako pojašnjava Bravo-Mehmedbašić, ličnost dijeli na dva dijela – na onaj koji opservira i onaj koji pati, dok je saznajni dio potpuno rascijepljen od emocionalnog.

“U praksi srećemo osobe koje nam pričaju užasne stvari, ali kao da se to desilo nekome drugom i kao da su oni izvjestitelji sa lica događaja. Nigdje ne vidimo emocije”, dodaje neuropsihijatrica.

Silovanje i seksualno zlostavljanje znatno utiče na psihu žrtve, a duboko u njima traje borba protiv onog što im se desilo.

“Međutim, radimo sa tim osobama i želimo da shvate da njih ne treba biti sram jer je njihova psiha samo reagovala na nenormalne pojave, kao što su tortura i silovanje”, kaže Bravo-Mehmedbašić.

U radu sa osobama koje su preživjele silovanje, neuropsihijatrica pojašnjava, najviše su je dotakli slučajevi osoba koje su uz torturu i silovanje doživjele i gubitak supružnika i djece, kao i one koje su pred članovima porodice višestruko silovane.

Mirna Buljugic je novinarka BIRN – Justice Reporta. [email protected] Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.