This post is also available in: English
Mile Dujmović, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kojeg je srpska vojska zarobila u novembru 1994. godine, tvrdi da je u logoru Kamenica u Drvaru premlaćen zbog nečega što nije uradio.
“Bili smo u toaletu i vratili se u svoju prostoriju. Stražari su došli i pitali ko je u toaletu zaključao Stipu i Zlatu Dujmović, a kada je podigao pendrek, ona je pokazala na mene, a mogla je na bilo koga. Ja sam rekao da nisam i da se ne bojim batina. Udario me je prvo nogom u stomak i izbio mi dah, i pao sam na pod. Trojica su me tukla pendrekom, nogama… po glavi, bubrezima, stomaku, rebrima…”, rekao je svjedok.
Dujmović je kazao kako su za vrijeme njegovog zarobljeništva u logoru “neki umrli od bolesti, a neki od premlaćivanja”, ali da lično nije vidio kada stražari nekoga udaraju, jer su zarobljenike izvodili vani.
“Sjećam jednog Mire iz Bugojna – tako se predstavio – imao je gadne rane na rukama i nogama. Izvođen je sa muslimanima na premlaćivanje. Čuvar Baja je ušao i rekao da se taj čovjek izvuče radi previjanja te smo ga iznijeli. Doktorica je došla da ga previje i rekla: ‘Pobogu, Baja, šta ovo od ljudi radite?!’, te da od njega nema ništa. Te noći je umro”, ispričao je Dujmović.
Tužilaštvo BiH tereti Ratka Dronjka da je, kao komandant, odnosno upravnik u logoru Kamenica i zatvoru u Osnovnoj školi “Slavko Rodić” u Drvaru, učestvovao u mučenjima, ubistvima i drugim nečovječnim djelima prema zarobljenicima nesrpske nacionalnosti.
Dujmović je kazao kako je bila “javna tajna” da je upravnik logora bio Dronjak, te da je to čuo od logoraša koji su duže boravili u Kamenici.
Ovaj svjedok je rekao da je razmijenjen u maju 1995. godine, te da je 40-postotni invalid od posljedica premlaćivanja u logoru.
Na ovom ročištu svjedočio je Josip Šantić, također bivši pripadnik HVO-a, zarobljen u novembru 1994. godine, koji je kazao da su u Kamenici Hrvate manje tukli od Bošnjaka, ali da je čuo da ih je nekoliko usljed premlaćivanja preminulo.
Šantić je rekao da su u logoru bili “nemogući uslovi”, te da se jednom dnevno išlo u toalet, a nužda se vršila i u prostoriji u kojoj su boravili.
“To je bio užas. Mi smo tu i jeli, a jedan obrok smo dobivali na dan. To su bile splačine neke. Imao sam 68 kilograma kada sam došao, a izašao sam sa 52”, kazao je svjedok, koji je razmijenjen u aprilu 1995.
Nastavak suđenja zakazan je za 24. mart ove godine.
