This post is also available in:
“Tomić i Josić se oslobađaju optužbe da su kao pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) postupali suprotno odredbama međunarodnog humanitarnog prava, te 26. juna 1992. godine u šumi Marhoši ubili Muradifa Ibrahimovića i Izeta i Šemsu Nuhanovića”, kazala je Vesna Jasenković, predsjedavajuća Sudskog vijeća.
Prvostepenom presudom, Tomić i Josić su oslobođeni plaćanja naknade sudskih troškova, dok su oštećeni upućeni na parnicu.
Tužilaštvo BiH tereti Tomića i Josića da su, kao pripadnici VRS-a, 26. juna 1992. godine u Kozluku, u šumi zvanoj Marhoši, gdje su se krili Bošnjaci iz okolnih sela, “pucali na svoje komšije iz vatrenog oružja” i ubili tri civila, dok je Nurija Nuhanović uspio pobjeći.
“Nije sporno da su Muradif Ibrahimović, te Izet i Šemso Nuhanović smrtno stradali, ali je sporno na koji su način stradali. Tužilaštvo BiH svoju tezu da su optuženi počinili djelo zasniva na iskazu svjedoka Nurije Nuhanovića. Međutim, taj svjedok nije vidio ko je ubio njegovog sina i komšije, pa čak kaže da je mislio da mu je sin zarobljen”, kazala je Jasenković.
Razmatrajući iskaz svjedoka Nuhanovića, Sudsko vijeće je zaključilo da je “nelogično da, kada sretne grupu ljudi, ne kaže ko mu je ubio sina i komšije, a s ciljem da te osobe ne prođu nekažnjeno”.
“Svjedok Nuhanović ne prijavljuje ovaj događaj organima gonjenja ni pet godina poslije rata. Sudsko vijeće je ovom iskazu prišlo kritički i sa oprezom, pa je vjeru tražilo u drugim iskazima svjedoka, ali toga nije bilo”, kazala je Jasenković.
Sudsko vijeće je zaključilo da izvedeni dokazi “nemaju snagu da se na njima temelji osuđujuća presuda”.
“Da bi se utvrdila nečija krivnja na osnovu iskaza jednog svjedoka, on mora biti jasan i nesporan, a isto tako ga trebaju potvrditi i drugi svjedoci. Svjedok Nuhanović, u čežnji da se osude osobe za smrt njegovog sina, ubjeđuje u činjenice koje nemaju osnovu”, zaključilo je Sudsko vijeće.
Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe, a zakonski rok je 15 dana nakon dobijanja pisanog otpravka presude.
