Korićanske stijene: Pokvareni autobus

godine krenuo iz Prijedora, kazao je da mu je tog dana život spasio Milorad Škrbić, s kojim su on i drugi civili ostali u “pokvarenom autobusu”.

“Ostali smo tu čitavu noć, u tom pokvarenom autobusu, i skupilo se ljudi okolo. Tražili su da nas puste (iz autobusa, op. a.) i da nas pobiju, ali Mile nije dao – rekao je da to neće dozvoliti. On je spominjao majku koja je umrla prije desetak dana, i rekao im je: ‘Ako ste ljudi… pa ovo su žene i djeca…’”, prisjetio se zaštićeni svjedok O3, koji je iskaz dao iz druge prostorije.

Škrbić se tereti skupa sa Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem, bivšim pripadnicima Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda SJB-a, za učešće u strijeljanju oko 200 civila, prethodno izdvojenih iz konvoja koji se kretao od Prijedora ka Travniku, počinjenom 21. augusta 1992. godine na Korićanskim stijenama.

Zaštićeni svjedok je ispričao da je prije odlaska iz Prijedora tri i po mjeseca proveo u logorima Omarska i Trnopolje, te da je za konvoj 21. augusta 1992. godine “čuo od snahe”.

“Otišli smo sa igrališta u Tukovima. Tamo smo zatekli autobuse, kamione i gomile ljudi. Nas su uveli sve u autobuse. Nije to bilo samoinicijativno, to je guranje bilo – ovi čuvari su nas tjerali, imali su palice i kablove i time su nabijali ljude unutra, tako da je narod preskakao, samo da se sklone unutra. Tamo sam vidio Zorana Babića sa psom, i on je gurao ljude”, ispričao je svjedok.

O3 je kazao da su u pratnji njegovog autobusa bila “dvojica ili trojica maskiranih vojnika sa čarapama”, te da je “Mile” u konvoj ušao “na prvom stajanju u Banjoj Luci”.

Svjedok je dodao i da su “čuvari u pratnji” pljačkali ljude iz autobusa, te da su ženama oduzimali nakit.

“Do Vlašića su ti maskirani bili s nama, i onda su se izgubili, pa je samo Mile bio tu. Ali on se nije upuštao u te stvari i pljačke”, kazao je O3.

U optužnici stoji da su pripadnici interventnog voda od putnika u konvoju oduzimali vrijednosti, nakit i novac.

“Negdje na Vlašiću, u šumi nam se autobus pokvario. Svi su otišli, a mi smo ostali, i rekli su da je autobus pokvaren, ali nije bio. Došao je neki džip i ljudi su tražili da ih puste da nas pobiju, ali nije Mile dozvolio. Tu smo cijelu noć ostali”, ispričao je svjedok, dodavši da je sutradan autobus produžio do konačnog odredišta u blizini Travnika.

Svjedok je tokom ispitivanja nabrajao osobe koje je prepoznao pri polasku konvoja, čitajući njihova prezimena s komadića papira koji je ponio na suđenje. Na spisku su bila prezimena Zorić, Babić, Radaković i Četić. Sudsko vijeće je svjedoku oduzelo papirić, te naglasilo kako je utvrđeno da spisak nije sačinjen njegovim rukopisom.

Drugi svjedok Odbrane trećeoptuženog bio je Nenad Stojaković, koji je ispričao da je 21. augusta 1992. godine bio vozač jednog od autobusa u konvoju. Kako je svjedok rekao, putnike je “pokupio” u mjestu Trnopolje, nakon čega se ostatku konvoja priključio “na banjalučkoj cesti”.

Stojaković je rekao da je pratnja u njegovom autobusu bio mladić po imenu “Amir ili Damir”.

Damir Ivanković je nakon sklapanja sporazuma o priznanju krivnje osuđen na 14 godina zatvora zbog učešća u ubistvima civila na Korićanskim stijenama.

“Na zaustavljanju kod rijeke Ugar čuo sam iz priče Damira da treba odvojiti neke ljude za razmjenu. Tada su odvojili neke muškarce i ostali su iza nas. Ja sam nastavio put i ostatak ljudi odveo do konačnog odredišta”, dodao je svjedok.

Po povratku u Prijedor, ispričao je Stojaković, na jednom dijelu puta vidio je “krvavu cestu i civilnu odjeću”, te saznao da su izdvojeni muškarci ubijeni.

“Dalje sam išao i sustigao autobus s putnicima, i rečeno mi je da je pokvaren. Vozač je bio Mile Crnogorac, i tamo mi se čini da sam vidio i Škrbića, koji je tražio da mojim autobusom odvezemo putnike na odredište”, kazao je svjedok.

Naredno ročište zakazano je za utorak, 9. februar 2010. godine.